Mi smo dozvolili da oni rastu u ovakvom društvu. Nas treba da je sramota što smo dozvolili eroziju svih vrednosti, mešetarenje kao stil poslovanja, bahaćenje polupismenih kao stil života, Cecu i Kristijana kao idole.
Da li je jedna jedina škola u Srbiji zamandalila vrata i oštro protestovala kada je školska uprava vratila u školu đaka koga je nastavničko veće pre toga isključilo, jer je mrtav pijan u jutarnjoj smeni psovao profesoru majku? Pa, naravno da nije.
Podvijali smo repove i poslušno trpeli SVE i UVEK, uz svetle primere drugačijih među nama, koji su toliko retki da su na nivou statističke greške.
A sad bismo malo da kukamo na to kakva su ova današnja deca.
Deca, pa i mladi ljudi pred kraj srednje škole, nemaju dovoljno godina da bi potpuno sama snosila odgovornost za to kakva su. Odgovornost je mnogo više na njihovim porodicama, ambijentu koji im je društvo stvorilo za odrastanje, na sistemu obrazovanja koji nije u stanju da prepozna, prati i prihvati promene koje nam se odvijaju ispred nosa.
Da objasnim na primeru književnosti.
Kukamo što današnja deca ne vole da čitaju, pri čemu naročito ne čitaju lektiru, a ne razmišljamo o tome koliko tinejdžera zanima ljubavni trougao u Ani Karenjinoj; koliko ga zanima da čita Šekspira koji je pisao na arhaičnom engleskom jeziku, a preveden arhaičnim srpskim jezikom. Ne pada nam na pamet da shvatimo da decu ne možemo da nateramo da čitaju. Dovijaju se na sve moguće načine i uspevaju da nam doskoče: odgledaju ekranizaciju nekog klasičnog dela, pronađu književne analize na internetu, omiljena tetka im napiše sastav za pismeni zadatak. A mi i dalje kukamo. I spremni smo da kukamo narednih trideset godina, radije nego da vidimo kako se problem može rešiti. U međuvremenu ćemo izvesti trideset generacija nečitača, jer im je čitanje pod prinudom preselo.
I šta ćemo sad?
Da se žalimo na decu i peremo ruke od lične i kolektivne odgovornosti, na primer. Eto rešenja!
I stvarno, kakva su ova današnja deca, pa to je strašno! Ko li ih je napravio, vaspitavao, učio i svojim nečinjenjem uronio u društvo kič-politike, kič-medija, kič-biznisa i kič-vrednosti?
Stvarno, batalite više tu priču.
Jedino bi fer bilo da im se izvinimo što im nismo stvorili pravedniji i vredniji svet od ovoga u kome živimo – oni, a da to nisu zaslužili, i mi, a da smo za to potpuno odgovorni.
Pokazujmo primerima, a ne kuknjavom.
Pokažimo im da se mi borimo za bolje društvo, a ne da pristajemo na ovu kaljugu po kojoj se svi zajedno valjamo.
Pokažimo im, da bi sutra oni bar malo doveli u red ono što smo mi upropastili, a jesmo!
Rekla bih da bolju decu treba da zaslužimo, a ovoj na koju kukamo da otplatimo dug. Dugujemo im srećnije, smislenije i ispunjenije odrastanje.
Izvor: Klotfrket
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Obozavam vase tekstove, ali ovaj je besmislen. Deca su onakva kavi su im roditelji. A svi clanovi EKV-a su bili ontravenski narkomani i dobar deo njih je umrlo od posledica virusa HIV-a…ne razumem poredjenje.