Milica Matijević je bibliotekar u biblioteci „Dimitrije Tucović“ u Lazarevcu. Razgovarali smo sa njom o tome, kako motivisati decu da se zaljube u čitanje.
Čuveni pisac Nil Gejmen rekao je: Najjednostavniji način da budemo uvereni da odgajamo pismenu decu jeste da ih naučimo da čitaju i da im pokažemo da je čitanje aktivnost koja pruža zadovoljstvo. I to znači, najjednostavnije rečeno, da pronađemo knjige u kojima uživaju, da im damo pristup tim knjigama i puštamo ih da čitaju. Biblioteka je mesto koje upravo tome služi. Оno što jednoj biblioteci daje posebnu toplinu jesu bibliotekari koji u njoj rade, koji vole knjige i čitanje i tu svoju ljubav uspešno prenose na decu i mlade.
Detinjarije i Kreativni centar predstavljaju vam priču jednog bibliotekara u rubrici OD ČITANJA SE RASTE:
Knjiga se može čitati svuda: u pozorištu, nuklearnoj podmornici, liftu, čamcu nasred Atlanskog okeana, kuhinji, na fudbalskoj utakmici, u fabrici pelena, rudniku bakra, ispod stola…
Za čitanje je dobro svako ono mesto na koje čitalac ne zaboravi da ponese knjigu.
(Igor Kolarov: SMS priče)
Kažite nam nešto o sebi?
U duhu mog omiljenog dečjeg pisca, nažalost prerano preminulog Igora Kolarova, trebalo bi da vam odgovorim: NEŠTO. Nikad nisam sigurna koje su to prave informacije koje drugima govore ko ste vi, zapravo. Zvanično, ja sam Milica Matijević i radim kao bibliotekar u biblioteci „Dimitrije Tucović“ u Lazarevcu već 22 godine. To je, sasvim sigurno, jedna od najlepših biblioteka u Srbiji i ja sam veoma ponosna što je moja biblioteka jedna velika, lepa, svetla, čista zgrada u centru grada, prepuna knjiga i korisnika svih uzrasta i raznih vrsta usluga koje pružamo. Ja sam diplomirala na fakultetu političkih nauka i nekoliko godina se bavila novinarstvom, a onda sam počela da radim u gradskoj biblioteci. Oduvek sam volela da čitam. Jer čitanje je zabavno. Čitanje te vaspitava i socijalizuje na način koji je mnogima nevidljiv. Ona čuvena priča o razvijanju čitalačkih kompetencija je u stvari samo priča o tome kako ćeš, ako počneš da čitaš kao dete i nastaviš da radiš tu neobično zabavnu aktivnost ceo život, uvek biti korak ispred. Moći ćeš da vidiš bogatstvo, boje, dobrotu, mogućnost…mnogo toga što ljudi nepripremljeni za duhovni život ne uočavaju. Kad mislim o sebi, onako sasvim privatno, ja koristim definiciju: radoznali sunđer. I mislim da je upravo to ono što mi je pomoglo da život živim „punim plućima“. Veliki sam borac za pravo dece na čitanje. Volim da sarađujem sa kolegama iz Srbije i regiona, piscima za decu i svim ljudima koji poseduju znanja iz ove oblasti koja je potrebno i poželjno podeliti, podržati i razviti. Saradnik sam u jednoj izdavačkoj kući i uređujem ediciju Pametnica koja se bavi književnošću za decu.
Kako motivišete decu i mlade da dođu u biblioteku i zavole čitanje?
To je “najlakši” deo… Prvo smo se godinama trudili da dođemo do adekvatnog prostora. Sada imamo tih predivnih 300 kvadrata dečijeg odeljenja koje je prilagođeno deci uzrasta od 0 do 15 godina. Dečije nam je opremljeno tako da zaista svako dete koje uđe, poželi da u njemu ostane što duže. Fond dečijeg odeljenja u centralnoj biblioteci broji oko 22 000 knjiga od čega su otprilike četvrtina slikovnice. Fond je u odličnom stanju, imamo veliku nabavku i trudimo se da dečije knjige ne budu oštećene, pohabane… želimo da budu privlačne i formom kao i sadržajem. Zatim, imamo veliki broj programa za decu u toku godine: radionice za predškolce, osnovce, besplatne upise đaka prvaka, susrete sa piscima za decu, obeležavanje Svetskog dana dečje knjige, proslava rođendana Dečjeg odeljenja, saradnja sa likovnim ateljeima, školama stranog jezika za decu, muzičkom školom, Turističkom organizacijom, Planinarskim društvom… Trebalo bi mi još mnogo prostora da nabrojim sve aktivnosti koje smo razradili ovih godina a sve u cilju privlačenja što većeg broja najmlađih u biblioteku. Naravno, tu je i Festival humora za decu, manifestacija koju biblioteka „Dimitrije Tucović“ u Lazarevcu organizuje već trideset godina. Festival je manifestacija koja afirmiše humor kao kategoriju u stvaralaštvu za decu. Ima svoj konkurs, Zlatno, Srebrno i Gašino pero, ima maskenbal, radionice, susrete sa piscima, ima svoj studijski deo. Okuplja veliki broj stvaralaca za decu iz regiona, decu, roditelje, izdavače, bibliotekare…
Sve su ovo aktivnosti koje motivišu najmlađe da dođu i postanu naši korisnici. Odličan fond je preduslov da pomognemo svakom detetu da nađe „svoju knjigu“ a divan prostor je mesto na kome oni mogu da provedu neko vreme u prijatnoj dokoloci. Uobičajeno je da je biblioteka mesto gde rade grupne radove i gde se nalaze da zajedno uče. Naravo da naše najvernije i najvrednije korisnike na kraju godine nagrađujemo, a to je u tom uzrastu veoma važno (mada mislim da je podrška važna u svim uzrastima).
Da li ste u vašoj biblioteci sprovodili neki program koji je podstakao decu i mlade da više čitaju?
Ja radim veoma dugo u biblioteci i tih programa je bilo toliko da sam neke i zaboravila. Pripremajući odgovore na ova vaša pitanja prelistala sam dokumenatciju i prisetila se nekih davnih, divnih programa koji su doneli mnogo radosti i meni i mališanima koji su bili uključeni u te programe. Ako želite da biblioteka “živi” onda je neophodno da “otvorite vrata”. “Otvorena vrata” će uvek nekog prizvati. Ti programi moraju biti prilagođeni uzrastu, duhu vremena, saradnicima koji su angažovani… Imala sam ja i divnih radionica koje su trajale dugi niz godina kao što je “Riba ribi grize rep”. To je jedna jednostavna radionica za predškolce i prvake koja se zasniva na narodnim umotvorinama i na nju jako dobro reaguju i deca danas, kao što su i pre petnaest godina. Velika pomoć u realizaciji tih radionica su bile zagonetke koje je Kreativni centar izdao u formi slikovnica preklapalica. Već sam pomenula da volim da sarađujem sa kolegama, razmenjujemo ideje, programe, praktične savete. Pre par godina realizovali smo još jedan obiman projekat u saradnji sa NBS, gradskim pozorištem i lokalnom TV stanicom. “Bioskop slikovnica” je kao početnu tačku imao SRPSKU DEČJU DIGITALNU BIBLIOTEKU a kao krajni produkt bioskop slikovnica koji je privukao veliki broj mališana predškolskog uzrasta.
Koje knjige su najaktuelnije kod predškolaca, šta vole da čitaju osnovci, a koja izdanja najradije pozajmljuju srednjoškolci?
Svako dete – druga priča. Jako je važno da bibliotekar skrene njihovu pažnju na kvalitetne knjige, ali nemam ništa protiv ni Džeronima Stiltona, najrazličitijih knjiga o princezama, vilama, detektivima… Dete koje redovno čita raste kroz to čitanje i njegov “apetit za knjigama” raste takođe. Ja se uvek trudim da deca čitaju poeziju. Mi imamo toliko mnogo dobrih pesnika za decu da jednostavno “nema greške” sa domaćom poezijom za decu. Kad malo odrastu oni već i sami prepoznaju dobre knjige, medjusobno razmenjuju naslove, dolaze sa spiskovima… Treba poštovati njihov izbor i malo im pomoći. Čitanje treba da bude njihovo zadovoljstvo i izbor a mi smo tu da im pomognemo da “od šume vide drveće”. Raduje me da su poslednjih godina i naši izdavači poklonili posebnu pažnju dizajnu knjiga, jer poznato je da deca predškloskog uzrasta odabiraju knjige sa velikim brojem ilustracija. Takođe, stasala je nova generacija savremenih srpskih pisaca za decu čije knjige su izvanredne: lucidne, zabavne, veoma etične. I dela prevedene književnosti koja se objavljuju danas, obuhvataju veoma širok spektar različitih književnosti, tako da su mladi u prilici da čitaju knjige dečjih pisaca iz celog sveta.
Koje knjige biste izdvojili i preporučili deci i mladima?
Preporuka knjiga je ono što se zove individualni rad. Svako dete, svaki mlad čovek i svaki trenutak u kome on dolazi po knjigu se razlikuju. Ja imam svoje omiljene pisce ali postoje deca kojoj još uvek nisam preporučila njihove knjige. Jednostavno, još uvek se nisu stekli uslovi da ta knjiga bude deo njihovog života. Već sam rekla da imamo čitavu plejadu fantastičnih savremenih srpskih pisaca za decu. Kad bi od njih formirali reprezentaciju imali bi i mnogo jaku klupu, ali i mnogo jaku žensku selekciju. Poslednjih godina objavljene su neke vanserijske knjige koje će se još dugo, dugo čitati. Trudim se da ne pominjem imena jer svi oni zaslužuju da se nađu na ovoj listi. Jedini koga moram pomenuti je Igor Kolarov koji je u svom kratkom životu objavio toliko mnogo dobrih dečijih knjiga. Agi i Ema je nezaobilazna literatura za svakoga.
Da li se sećate vaše omiljene knjige iz detinjstva?
Obožavala sam da čitam bajke. Postojala je edicija narodnih bajki iz celog sveta. Čitala sam ih opsesivno, tragala za još jednom i još jednom knjigom… Išla sam skoro svaki dan u tu prvu lazarevačku biblioteku koja je bila smešetena u samom centru u jednoj skromnoj prostoriji. Iza vrata je bila polica sa dečjim knjigama i postojalo je kao neko sklonište između police i vrata u koje ste mogli da se zavučete i provedete sate u prelistavanju i čitanju. Moj otac je u jednom momentu primetio moju (veoma očitu) ljubav prema knjigama i počeo je da kupuje knjige za mene. Tako se naša kuća vremenom ispunila knjigama koje su uvek bile na dohvat ruke i sasvim je logično da smo i brat i ja uvek nešto čitali. Sećam se tih divnih dugih letnjih dana koji se vuku uz Tarzana, bajke, Decu kapetana Granta… Onda sam nekako došla do zbirke pesama Milovana Danojlića “Furunica jogunica”. I ta knjiga me je definitivno pretvorila u čitača. Jedan od najuzbudljivijih dana u mom životu je bio kada sam mnogo kasnije upoznala Milovana Danojlića i mogla da ga pitam sve ono što sam želela da znam dok sam čitala Detinjstvo Krsta Pepe.
Šta trenutno čitate?
Čitam sve što mi “padne pod ruku”. Uvek čitam više knjiga odjednom. Neke od tih knjiga su one koje su mi neophodne da budem u toku sa savremenim tendencijama iz oblasti kojom se bavim. Druge su opet knjige “za moju dušu”. Čitam savremene skandinavske krimiće (pa me to “povuče” da ponovo čitam Knuta Hamsuna). Čitam dosta domaće pisce. Raduje me što se domaća izdavačka scena ubrzano menja i što se javljaju novi izdavači i ponovo jačaju neki stari. Dereta je za mene potpuno osveženje i uživam u njihovoj prošlogodišnjoj produkciji. Čitam naravno i dečije knjige. Tu je slična situacija. Sada imamo nekolicinu izvanrednih izdavača knjiga za decu i veliki je izbor odličnih dečjih knjiga. Imamo i veliki broj izvanrednih domaćih dečjih pisaca. Nedavno sam pročitala dve fantastične dečije knjige: “Sve je u redu” Jasminke Petrović i knjigu “Mranjačevići” Pop D. Đurđeva. Na sajmu sam od Uroša Petrovića dobila knjigu “Priča o Jangu” i pročitala je u dahu. Trenutno uživam u “Misiji muzej” Ivane Nešić i ponovo čitam “Avanture Kraljevića Marka”, urnebesno smešnu knjigu Branka Stevanovića. Tu spisak nije gotov ali… Možda treba samo još da kažem da posebno uživam u knjigama koje “ozbiljni pisci” za odrasle napišu za decu. Jedan od najaktuelnijih pisaca iz ove grupe je Nil Gejmen, mada ja preferiram našeg Milovana Danojlića.
Možete li da podelite sa čitaocima neku zanimljivu anegdotu iz biblioteke?
Kad radite sa decom i mladima svaki dan se dešava nešto što je potencijalna anegdota. Dečija logika razbija naše stereotipe i komunikacija sa njima čini nas boljim ljudima (bar većinu). Meni je veliki kompliment kad shvatim da me korisnici uvažavaju, ali mi je uvek najdraže kad me prihvate kao nekog bliskog kome mogu povreriti tajne koje se čuvaju samo za prijatelje. Lepo je kad vam nekadašnji korisnici dođu i kažu “Ti ne znaš koliko je nama značila ta radionica subotom”, ili kad mali ulete “čoporativno”, vide vas za pultom i svi poviču “Jupiiii…tu je!”. U masi tih malih priča izdvaja se angedota o jednom zaljubljenom dečaku koji je do tada čitao samo knjige o svemiru i jednoj bibliotekarki koja zna da pomoću pravih knjiga može od njega da učini zanimljivog dečaka. Kada sam B. objasnila da je mnogo važno biti duhovit u društvu devojčica on je naravno odmah odneo kući sve knjige viceva Da pukneš od smeha. Sledeći put sam morala da mu skrenem pažnju da nije dobro biti previše duhovit jer te tako devojčice odmah svrstaju u kategoriju druga a on mi je odgovorio “Uh, to nikako ne valja. Šta sad da čitam?”
Koji savet biste dali roditeljima u vezi s tim kako da podstaknu decu na čitanje?
Roditelji su, pored prosvetnih radnika, najvažniji saradnici bibliotekara koji rade sa decom i mladima. Taj “trojni pakt” mora da funkcioniše u svim pravcima, jer samo tako dete postaje čitalac. Ja uvek u razgovoru sa roditeljima potenciram činjenicu da jedino sigurno što roditelji mogu da pruže svojoj deci je dobro obrazovanje. Dobro obrazovanje zavisi od mnogo činilaca ali jedan od najvažnijih je stvaranje čitalačkih navika kod dece od najranijeg uzrasta. Dolaženje dece u biblioteku od najranije dobi podstiče zbližavanje dece sa knjigom i čitanjem i omogućuje njihov rast i razvoj u kulturnom okruženju. Redovno dolaženje deteta u biblioteku, dodir s knjigama, te čitanje detetu od najranijeg uzrasta podstiču razvoj detetovih sposobnosti govora, slušanja, razumevanja i predčitačkih veština (koje omogućuju uspešno učenje čitanja i pisanja). Čitanje detetu u ovom uzrastu obogaćuje njegov rečnik, razvija njegovu maštu, budi znatiželju. Detetu, kojem se čita, učenje postaje prirodan kružni proces radoznalosti, igre i zabave. I tako ono postaje čovek kome je ČITANJE ZABAVNO.
Razgovarala: Jovana Papan
Detinjarije i Kreativni centar preporučuju vam knjigu za starije osnovce i sve odrasle koji vole dobru književnost i umetnost
Napisala Ivana Nešić
Ilustrovao Boris Kuzmanović
U knjizi su korišćene reprodukcije Narodnog muzeja
Anđela se suočila sa užasom srednjeg intenziteta: umesto da s drugarima igra igricu kao što je isplanirala, biva na prevaru odvučena u muzej. No, poseta muzeju će proći mnogo drugačije nego što je Anđela očekivala. Šta Anđelina igrica i Sava Šumanović imaju zajedničko? Koliko je zabavno igrati se loptom s malom Dubravkom? Šta se dešava kada mrtva priroda nije baš sasvim mrtva? Kuda su odleteli petlovi Paje Jovanovića? I najvažnije: Mogu li tri osnovca i jedna tetka, koja im zapravo nije tetka, pomoći muzeju da se izbavi iz velike nevolje?
U svom prepoznatljivom maniru uz preplitanje humora i male doze strave prisutne tu tek da nas uvuče u uzbudljivu avanturu, nagrađena autorka Ivana Nešić u ovom zabavnom detektivskom romanu upoznaje nas sa delima i životima velikih slikara (Katarina Ivanović, Sava Šumanović, Milena Pavlović Barili, Nadežda Petrović, Paja Jovanović i drugi).
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KNJIGE
Kako uraditi domaći zadatak bez bitke u kući
Učitelj je rekao da je mom osmogodišnjem sinu za domaći dovoljno pola sata dnevno, ali je njemu redovno bio potreban jedan sat, pa i više od toga. Kukao je, žalio...
Knjiga „Kad stvari poljude“ u najužem izboru za Nagradu „Dušan Radović“
Zbirka pesama Dragane Mladenović Kad stvari poljude, u izdanju Kreativnog centra, našla se u najužem izboru za Nagradu Dušan Radović za 2023. godinu. Nagradu dodeljuje Biblioteka grada Beograda, a žiri,...
GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA – knjiga o hrabroj keruši Gabi, izdavačke kuće Pčelica
Nakon ovog romana snimljen je i dokumentarni film sa svedočenjima autora, ali i učesnika događaja opisanih u knjizi GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA. Autor Goran Marković otkrio nam je detalje o...
MOJA SRBIJA – promocija knjige Kreativnog centra u Biblioteci grada Beograda
O knjizi će govoriti: Simeon Marinković, autor knjige Moja Srbija u izdanju Kreativnog centra Smiljana Popov, novinarka, urednica TV emisijа Srbija za početnike i Beograd za početnike Aleksandar Saša Đorđević, vaspitač u vrtiću i osnivač klubića Moja...
Nema komentara.