Pored toga što neki roditelji ne ostvaruju svoj autoritet, postoje i oni koji organizuju autoritet na pogrešnim osnovama.
Autoritet ugnjetavanja – Ovo je najbizarnija vrsta autoriteta od koga uglavnom prisutna kod očeva. Najčešće u zlostavljanju dece učestvuju roditelji koji su sami bili lišeni osećanja ljubavi, pa to ispoljavaju kroz negativan emocionalan stav prema svojoj deci. Takav roditelj najčešće sadistički ponižava dete, vređa ga ružnim rečima, naziva ga pogrdnim imenima, izruguje mu se i obično poseže za fizičkim kažnjavanjem.
Na ovaj način deca se ne vaspitavaju, već se samo uče da se drže podalje od roditelja, koji za njih predstavljaju pretnju. Ugnjetavana dece neretko postaju moralni slabići, ili pak tirani, i oni u toku daljeg života na neki način pate zbog nedostatka ljubavi koji su doživeli u svom detinjstvu.
Kako Amiši vaspitavaju decu koja pomažu u domaćinstvu
Poznati glumac Marlon Brando o svom ocu je kazao sledeće: “Moj otac je bio zastrašujuće ćutljiv, mračan, ljutit – pravi grubijan. Voleo je da izdaje naređenja, i nikada me nije nagradio nekom rečju, pogledom ili zagrljajem. Verovatno iz tog razloga ja u sebi nosim averziju prema autoritetu.”
Na osnovu ovakvog ponašanja roditelja, kod dece se javlja mržnja prema autoritetima, budući da se u ovom slučaju radi o zloupotrebi funkcije vaspitača i roditelja.
Autoritet rastojanja – Ima takvih roditelja koji smatraju da sa decom treba što manje komunicirati. Ukoliko se javi potreba za razgovorom onda treba nastupiti u ulozi starešine – da bi deca bila poslušna. Ova vrsta autoriteta češća je u porodicama “intelektualaca”. Tu otac redovno ima nekakav zaseban kabinet iz kojega se retko pojavljuje, poput “prvosveštenika”, dok sa decom komunicira isključivo preko majke. Ima i majki koje se tako ponašaju. One imaju svoj život, svoje interese i ambicije, a o deci se uglavnom brine baka, a ponekad čak i kućna pomoćnica. Očigledno je da je ovakav odnos sa detetom pogrešan i da ovakva porodica nije razumno organizovana.
Svakako, ni ovo nije pravi autoritet već samo ispoljena sebičnost, u kojoj roditelji ne žele da se brinu i da vide dečije potrebe, već samo svoje sebične interese.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.