I tako je mama iz predgrađa u stisci: od zemlje ne može da se živi pa da sedi kući i gaji decu i brokoli, a od plate možda i može, ali ona zemlja je mami, svi imaju neko povrće u okolini, a ona sad da nema ništa…
Verujte mi, svakojakih anegdota je tu bilo… Kada sedimo sa prijateljima i čavrljamo sve je simpatično i slatko, ali oni ne vide kada se kičma savije oko motike, kosačice, grabulja.. .Oni vide samo kada je sve sveže podšišano i uredno. Kada mi sedimo sa njima u miru i uživamo…
Dakle, tako stoje stvari… iza svake lepote stoji rad. U tim trenucima, ja sam ta koja zavidi svim roditeljima u gradu. Oni odu u već uređene parkove, na Adu, Avalu i Botaničku baštu. Sede, šetaju i uživaju, pričaju sa svojom decom, smeju se sa svojim supružnicima, čitaju knjige ili novine, fotografišu se… Vrate se u svoje uređene domove i uživaju. Sve im je na dohvat ruke, pozorišta, doktori (da, rana ljuta nam je pedijatar samo dva dana u nedelji) bioskopi, gradski parkovi, njihov posao (meni je firma udaljena 26km od kuće i idem prevozom) vrtići (meni je najbliži vrtić 11 km od kuće) škola i razne sportske aktivnosti. Moje dete uvek trenira ono što je tog trenutka aktuelno kod nas, ako imamo folklor ide se, ako se ugasi u našem mestu, sve nam je drugo predaleko, ako neki optimista osnuje školu košarke , deca se masovno upisuju, sve dotle dok od optimiste ne postane pesimista, pa odustane, onda čekamo šta će sledeće za decu da se organizuje… ali sve je to kratkog daha, opadne broj dece i nestane finansjski interes organizatora.
Da bi smo decu vodili do grada na neku aktivnost, treba onoga čega nema- vremena, ali i novca …a ni njega baš nije na pretek… Koliko smo samo puta izašli sa koncerta i projekcije filma dosta ranije da bi smo stigli na poslednji autobus! Koliko puta nam je autobus otišao ispred nosa pa smo po kiši ili vetru čekali sledeći koji u poslepodnevnim časovima ide i u rasponu od 45 minuta!
I samo još jedno da se razumemo, ovo nije žalopojka. Ne, nisam od te sorte kao prvo, a kao drugo nema potrebe za tim. Ja sam to izabrala, i jedna sam od onih koji veruju onoj poslovici koja kaže da maslina daje najviše ulja kad je najviše pritisnuta. Čovek je rođen da radi. Samo sam htela da mojim drugaricama i svim gradskim mamama predočim i naličje moje zelene medalje. Jer one vide samo lice, lepo, lekovito, zeleno lice prirode. Ima tu mnogo muke. I isto tako, da im predočim da je jedino važno da život gledaju sa vedrije strane. Da iz svega ponuđenog akcenat stave na dobro, na prednosti.
Imala bih još štošta da vam napišem, ali žurim da rasadim paradajz a i luk mora da se plevi, krompir da se okopava…Ajd’ uzdravlje, pravac na uživanje u neki parkić!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Divan tekst, sve je receno onako kako jeste… a ja bih jos dodala: svi vole da dobiju zdrave i ukusne plodove iz vase baste, a za motiku se niko ne hvata! Ziva istina! Ko nije zasadio biljku u svom zivotu, nece znati da ceni trud i vreme onoga ko mu istu daruje.
Svim zenama zelim da istraju u svojim namerama da hrane svoju decu iz sopstvenih basta, jer je to mnogo vise od zdrave hrane…procitajte sta kaze Anastasija iz Rusije (serijal knjiga Vladimira Mergea) o ovoj temi, i videcete koliko je vazno imati parce svog raja.
Sretno!
Ta sam! Još na sve gore navedeno pridodaj, pored petogodišnjakinje, i malu bebu 🙂
Reših da sa zemljom ove godine smanjim druženje. Muž preuzima obavezu oko paradajza. Jagode neokopane, samo oplevljene, a evo večeras ubrasmo njihov prvi rod. Maline se raspupele (isto samo oplevljene). Zemlja kao da se zahvaljuje što je ne drndamo previše, k’o da veli: ”Mogu ja to i sama!” 🙂
Zivela u gradu pa kupili stariju kucu u 20km udaljenom selu.Veliko dvoriste,basta,renoviranje + posao i putovanje do posla. Ali sve smo savladali zajedno suprug i ja.Kako ko je stigao tako je nesto odradio u basti,oko kuce,dvorista…Tako da vas potpuno razumem.Ali eto citajuci vas text,niste sama ako sam dobro razumela,imate supruga…Gde je on u svemu tome?