Ako imate naviku prežvakavanja u glavi neprijatnih događaja satima i danima nakon njih (znate ono kada do kraja dana razmišljate šta ste trebali reći neprijatnoj šalterskoj službenici i odigravate beskrajne zamišljene dijaloge), važno je da shvatite da:
– je ta šalterska službenica na vas zaboravila još pre nego što ste vi zatvorili izlazna vrata te ustanove za sobom. Odmah posle vas došla je nova stranka prema kojoj je ona bila jednako neprijatna, a posle nje još na desetine do kraja njenog radnog vremena. A vi je možda zamišljate kako se i dalje iščuđava što niste znali da popunite obrazac i prepričava to sa koleginicama.
– vozač koji vam je trubio da požurite i bečio se u vas rukama dignutim u vazduh kao da želi da kaže da ne može da veruje ko je vama dao vozačku je nakon vas trubio još desetinama vozila i svakome uradio isto to. Zaboravio je na vas toliko brzo da niste ni stigli da mu se uselite u dugoročnu memoriju.
I tako dalje.
Mi imamo tendenciju da u takvim situacijama mislimo da nam to rade zbog nečega što ne valja na nama ili sa nama. To je zato što ne umem da vozim, zato što sam smotana, zato što ne govorim dobro srpski, zato što sam debela, zato što ne umem da se zauzmem za sebe, zato što…
A činjenica je da ponašanja tih neprijatnih nepoznatih ljudi na koje nailazite tokom dana zaista nisu lično na vas usmerena. Nemaju oni pojma ni kako vi tačno izgledate. Vi ste se samo našli u tom trenutku kao neko živo plato na kome su oni isprojektovali neke svoje frustracije i nezadovoljstva, dosadu, nedostatak svrhe ili nešto drugo. I svi ih srećemo svakoga dana ako se krećemo među ljudima. Nema razloga da ih nosimo kući i uveče u krevet sa sobom u svojim mislima.
Autor: Željka Kurjački Stanić