Piše: Željka Kurjačka Stanić, psiholog i psihoterapeut
Foto: Freepik
Kada ideš negde sa detetom, na more recimo ili na neku proslavu… Recimo da ideš na more…
Možeš se truditi da ugrabiš tokom dana neko vreme za sebe, da prošetaš rano ujutru sama po plaži, da završiš svoj ručak na miru dok se sad malo tata bavi decom. Da bar kafu na miru popiješ, bez da neko viče: „Mama!“ Možeš se truditi da pošteno meriš koliko si ti, a koliko muž provodili vremena sa detetom, pa da mu na fin način skreneš pažnju da ti sada treba malo vremena za sebe, a da deca treba da imaju i svoje vreme sa tatom.
To možda može da ti uspe lako.
Možda je tvoje dete vrlo saradljivo, lako ga je zaokupiti nekom igrom i voli da se igra samo. Ili da se igraju sami zajedno satima, ako imaš više dece.
Možda je tvoj muž tata koji stvarno voli da provodi nekoliko sati svakoga dana sa detetom, baš onako insistira sam, ne mora niko da ga opominje i organizuje.
Onda ovo i nije tekst za tebe.
Ovo je zapravo tekst za mame čija deca su željna njenog društva sto procenata vremena. Za mame koje žive u tom parčetu raja na zemlji gde su zenice oka svoga deteta, kao i ono njihovog. Uvek kod mame, mama da obuče, mama da pomogne, mama da noću odvede da piški, mama da opere zubiće, mama da pročita priču za laku noć. Bezuslovna ljubav u očima deteta, kada ti sve prašta i uvek si mu najlepša na svetu.
Dakle, za mame male dečice.
Eh, a taj raj na zemlji je nekada i mnogo težak… Bar jedanput na dan. Onda kada bi da imaš par minuta za sebe, da te niko ne traži, ne zove, ni za koga da nisi odgovorna, ni na koga da paziš, osluškuješ.
Samo deset minuta da popušiš cigaretu, popiješ kafu, popričaš telefonom sa drugaricom, pojedeš obrok na miru, pogledaš parčence jedne epizode na Netflix-u, porazgovaraš za Mesecom, pomoliš brojanicu, napišeš dnevnik zahvalnosti ili štagod da te uzemljuje.
Elem, možeš da pokušavaš da to pribaviš sebi onda kada bi ti baš trebalo.
I da završiš taj podvig ljuta i razočarana. I prema detetu, ni krivom ni dužnom, nestrpljiva i neljubazna.
I posle da te peče savest i propadne ti letovanje ili ta poseta, proslava, jer nisi uspela da dobiješ svoju pauzu, jer su deca i dalje bila tu, videla te i zvala te. A niko nema tvoje moći da ih opčini da zaborave na tebe. Ili se dete, koje ima poseban radar za mamu, svakog jutra budilo ma koliko da mama rano ustane i eto propade plan za šetanje po plaži.
I naravno da si onda i ljuta i besna i dođe ti da baciš i taj tanjir sa hranom, i cigaretu tek zapaljenu, i kompjuter sa tek otpočetom epizodom…
Ili možeš da shvatiš letovanje (proslavu, zabavu) kao nešto što radiš za dete.
Da mu pokažeš koliko je svet lep i koliko je život lep. I koliko je lepo kada je mama apsolutno, stoprocentno prisutna u svakom trenutku sa njim.
Maše mu dok se vozi na ringišpilu, diskutuje o ukusu sladoleda. Pravi sa njim planove šta će sledeće zabavno da rade! Pravi ujutru kajgane sa očima od maslinki i ustima od crvene paprike. Traži dečije predstave ili bioskopske projekcije. Igra karte. Probudi ga rano ujutru i sa njim ide na plažu dok nema nikoga. Provede tih sedam ili deset dana u pustolovini koju će dete da pamti zauvek.
Vreme za sebe može samo ako se fizički odvojimo, to zna uglavnom svaka mama. Ne može mama da jede obrok na miru i, recimo, gleda seriju, dok je deca vide da je tu. Nego samo ako su deca negde drugde.
Ako nisu, može samo da završi frustrirana i ljuta i na decu, i na muža, i na čitav svet i majčinstvo i šta mi je ovo u životu trebalo uopšte, ako se nada vremenu za sebe, a ne uspe da ga ostvari.
Deca brzo porastu, to želim da kažem. Ako su malena sada, samo se setite da neće proći mnogo kada neće više želeti da ih ušuškavate u krevet i poljubite za laku noć. (Možda to i nije tačno, ali meni su oni sa većom decom rekli da jeste.)
Zamislite samo (tu sam vežbu negde čula i mnogo je dobra) da ste sada u svojoj dubokoj starosti, na kraju svog života. Sve što ste imali da doživite već je prošlo. Nema više ni prilika ni opasnosti, ni novih početaka za vas. Sve što se može u ovom životu doživeti već je iza vas. Vaša deca su sada već uveliko odrasla, odavno. Odavno ih ne ušuškavate i ne ljubite za laku noć, ne menjate pelene, ne bude vas da piške noću. Na samom kraju puta ste.
I onda iznenada dobijete priliku da se vratite u ovo vreme sada na samo jedan dan! Da ponovo budete roditelj male dece.
Da li biste kukali i žalili se?
Da li bi vam bilo teško?
Ili biste drugačije potrošili vreme sa njima.
I bili zahvalni svemu na svetu što ih imate i što imate priliku da ih grlite i ljubite i igrate se sa njima.
Piše: Željka Kurjačka Stanić, psiholog i psihoterapeut
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.