Do pete godine dete je – bog, do petnaeste – rob, posle petnaeste – prijatelj, punopravni član društva
Dete – rob
Kad navrši pet godina, japansko dete počinje da se suočava sa “surovom stvarnošću”, prema njemu se primenjuju stroga pravila kojih se mora pridržavati. Reč je o tome da je od iskona japansko društvo-zajedništvo: klimatski i ekonomski uslovi su ih primoravali da žive i rade ruku pod ruku. Samo uzajamnost, solidarnost i odanost služenju opštem dobru, mogli su da obezbede dobar rod pirinča, a to znači sit život. Time se može objasniti i snažan razvoj “sjudan isiki” (zajedničke svesti) i sistema koji se zasnivao na patrijarhalnoj porodičnoj hijerarhiji.
Opšti interesi su bili iznad svega.
– Čovek je tek šrafčić u složenom mehanizmu.
– Ako ne nađeš svoje mesto među ljudima, stići ćete sudbina izgnanika.
I upravo zbog toga, dete posle pete godine uče da bude deo grupe.
“Ako se tako ne budeš ponašao, ismejavaće te.”
Dete se u Japanu brzo navikava da žrtvuje egoističke interese u korist kolektivnog dobra
Za Japanca nema ništa strašnije od društvene izolovanosti, i dete se brzo navikava da žrtvuje svoje individualne, egoističke interese i da ih potčini kolektivu.
Vaspitač, koji se, uzgred budi rečeno, stalno menja, u dečjem vrtiću ili u posebnoj, pripremnoj školi, vrši ulogu, ne učitelja, nego koordinatora. U arsenalu njegovih pedagoških metoda nalazi se, na primer, i “delegirana punomoć i ovlašćenje za vršenje nadzora ponašanja.”
Obavljajući dužnost staratelja, vaspitač razbija poverene mu grupe dece na manje delove, objašnjavajući to potrebama da dete mora, ne samo da dobro izvrši svoj deo zadatka, nego i da prati kako to rade i njegovi drugari.
Među omiljene aktivnosti japanskih mališana spadaju timske sportske igre, štafeta i horsko pevanje.
Privržensot majci omogućava pridržavanje “zakona stai” i postupanje po njegovim pravilima. Jer, ukoliko se naruše kolektivne norme, “amaz” će se jako naljutiti. To bi bila sramota, ne na detetovom, nego na njenom imenu.
I tako, sledećih 10 godina života dete se uči da bude deo mikro-grupe, da složno i solidarno radi u kolektivu. Tako se formira njegova kolektivna svest i društvena odgovornost.
Dete – ravnopravan član društva
Sa navršenih 15 godina, dete se smatra već formiranom ličnošću. Dalje sledi kraća etapa otpora i samoidentifikacije koje, uostalom, retko kad mogu da podriju osnove utemeljene u prethodna dva perioda odrastanja.
“Ikudzi” je tako paradoksalna i moglo bi se reći čak i čudna vaspitna metoda. U krajnjem slučaju, bar tako izgleda iz našeg, evropskog ugla posmatranja.
Međutim, ta vaspitna metoda je u Japanu proveravana vekovima i pomaže da odrastaju discipolinovani građani, koji će se pridržavati zakona svoje zemlje.
Piše: Branko Rakočević
Izvor: Vidovdan.org
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
2 komentara