Do pete godine dete je – bog, do petnaeste – rob, posle petnaeste – prijatelj, punopravni član društva
Istraživanja o razlikama u pristupu vaspitanju deteta u Japanu i Americi
Godine 1994. sprovedeno je istraživanje o razlikama u pristupu obrazovanju i vaspitanju u Japanu i Americi.
Naučnik Azuma Hiroši, zamolio je predstavnike obeju kultura da naprave zajedno sa svojim detetom konstrukotor-piramidu.
Kao rezultat posmatranja, došlo se do sledećih zaključaka:
A) Japanke su na početku pokazivale kako da se sagradi konstrukcija, a zatim su dozvolile detetu da to ponovi. Ukoliko pogreši, počinjalo se sve iznova.
B) Amerikanke su išle drugim putem. Pre nego su počele da grade, one su podrobno objasnile mališanu algoritam gradnje i tek posle toga, zajedno s njim gradile.
Značajnu razliku u pedagoškim metodikama Azuma je nazvao “razjašnjavajućim” tipom shvatanja roditeljstva.
Japanci “razumeju” svoje dete, ne na osnovu reči, nego na osnovu postupaka.
Pri tome, dete od najranijeg uzrasta uče da bude pažljivo prema osećanjima svojih bližnjih, sredine koja ga okružuje, pa čak i prema predmetima.
Malenog nestaška neće terati od vruće šolje s mlekom, ali ako se opeče, “amaz” će moliti da joj oprosti, ne zaboravivši da ga podseti kakav bol joj je pričinio njegov nerpromišljeni postupak.
Drugi primer: razmaženi mališa lomi omiljenu igračku.
Kako bi u tom slučaju postupila Amerikanka ili Evropljanka?
Sasvim je sigurno da bi Amerikanka oduzele detetu igračku i održala mu lekciju o tome kako se mnogo trudila da mu je kupi.
Japanka ništa ne bi preduzimala. Samo bi rekla: “Nanosiš joj veliki bol.”
Na taj način, deci uzrasta do pet godina formalno je sve dozvoljeno. Time se kod njih formira samosvest i pomaže im se da steknu sliku o sebi izraženu u vidu konstatacije:
“Ja sam dobro dete, vaspitano, koje voli svoje roditelje.”
2 komentara