Kada se kaže „nasilje u porodici“ obično se misli na agresivne roditelje koji maltretiraju svoje dete. Ali zastrašujući je broj obrnutih slučajeva: deca maltretiraju roditelje, a oni o tome ćute – jer ih je sramota.
Bolja je „čvrsta ruka“?
Tobijas od početka godine živi ovde, sa mladima slične sudbine. Njihove priče zvuče gotovo identično: loše društvo, droga, nisu imali volje nizašta, problemi sa policijom… Trinaestogodišnji Marsel potukao se sa novim dečkom svoje majke koja ga je odgajala bez oca. Sada i on živi u domu u kome vladaju stroga pravila – skoro kao u vojsci. Škola i učenje. U slobodno vreme je prava nagrada ako sme da se ode na pecanje, malo radi u bašti ili gledaju filmovi.
Šta je pošlo pogrešno u njihovim porodicama? Mladima je veoma teško da odgovore na to pitanje. Premalo pravila? „Moram da kažem da sam pravio mnoge gluposti za koje nikada nisam bio kažnjen“, priznaje Tobijas. I pedagog koji prati njihov razvoj objašnjava da to nije tako jednostavno, niti je pitanje da li ima suviše ili premalo pravila: „To često nije nikakvo ciljano nasilje, već pre čin nedoumice i očaja“.
Ima li nade? Dok se gledaju suze majke, deluje gotovo apsurdno što psihijatar Rothaus objašnjava da su i deca po pravilu podjednako nesrećna – i Tobijas ima maminu sliku na stolu. „Imao sam slučaj jedne devojčice koja mi je stalno govorila da je nesrećna što se svađa sa majkom i da bi volela da to promeni.“ Ali kada onda roditelji zaista došli na zajedničku terapiju, u trenutku su se svi „vratili u stare rovove“ i ćerka je odmah nastavila d vređa i ponižava roditelje.
Šta dakle da se radi? Psihijatar jedino može da savetuje da roditeljima ne pomaže mnogo da „gutaju“ sve što im se radi i da se nadaju da će njihovo dete da se „opameti“. Nakon nekog perioda nasilja, važan prvi korak je – potražiti stručnu pomoć. U suprotnom će sukob pre da eskalira, nego što će da se smiri. „Jer tek kad roditelji uspeju sebe da nateraju da posete savetovalište i da nakon toga kažu da ’moraju da se postave granice’, tek onda zaista i počinje da se razvija nekakav odnos.“
Tako je i kod Martine. Ona još uvek plače kada pomisli na svog sina, ali on joj iz popravnog doma i dalje šalje SMS-poruke. U njima su za sada još uvek pretnje i psovke, ali i njemu mora da je jasno da – tako to ne ide.
Izvor: Dojče vele
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
Nema komentara.