Studija objavljena ovog novembra u časopisu Collabra: Psychology istraživala je odnos između različitih aspekata roditeljstva (uključenost u obrazovanje, struktura/rutine, kulturni podsticaji i ciljevi roditeljstva) i razvoja ličnosti kod dece.
Mnoge teorije, poput teorije društvenog učenja (Bandura & Walters, 1963), teorije afektivne vezanosti (Bowlby, 1969) i principa fizioloških resursa (Pomerantz & Thompson, 2008), baziraju se na pretpostavci da roditeljstvo utiče na razvoj ličnosti deteta. Cilj ove studije bio je da utvrdi koliko je ova veza zaista jaka.
Naučnici su u ovoj longitudalnoj studiji obuhvatili veliki uzorak od 3.880 dece iz 99 nemačkih škola koja su praćena kroz starije razrede osnovne škole. Svaki učenik prošao je procenu takozvanih Pet velikih crta ličnosti (ekstraverzija, otvorenost za iskustva, saradljivost, neuroticizam i savesnost). Istovremeno, roditelji su davali informacije o svojim roditeljskim metodama – stepenu uključenosti u obrazovanje deteta, nametanju rutina detetu u pogledu ispunjavanja obaveza, kulturnim podsticajima poput odvođenja deteta u muzeje i na koncerte i toga koji su im roditeljski ciljevi (red i disciplina, intelektualna radoznalost, poštenje i pomaganje drugima itd).
Ono što su naučnici utvrdili je da postoji veoma slaba veza između roditeljskih stilova i crta ličnosti dece. Takođe, utvrđeno je i da promene roditeljskih metoda ne dovode do promene ličnosti deteta, tj. da je veza između ove dve varijable veoma slaba.
To ne znači da roditelji uopšte nemaju uticaj na ličnost svog deteta, objašnjavaju autori studije, već da se dete razvija pod uticajem velikog broja faktora od kojih je roditeljstvo samo jedan mali delić slagalice. Podaci iz ove studije pokazuju da su red rođenja dece i socioekonomski status porodice od jednakog uticaja na razvoj ličnosti deteta kao i roditeljski angažman.
Izvor: Detinjarije.com