„Srećan Božić, domaćine”, začu se glas polaženika. Novi praznici, sreća i radost teku, ali se misli i priče stalno vraćaju na Belu i njenu hrabrost.
Ilustracija: Slavko Božović
Danas je Badnji dan. Za mene je to najlepši i najsvečaniji dan u godini. Prepun je raznih iznenadjenja i radosti. Evo, već je slama uneta i obilato prosuta po celoj kući. Čuju se praporci, pesma, tamburaška svirka. Stiže badnjak. Najstariji brat Marko vraća se lz Lipovičke šume, gde je odsekao oveću hrastovu granu, stavio u saonice i iskitio belim peškirima, šarenim mašnama. Skida badnjak da unese u kuću. Gore na stepenicama na samom ulazu u kuću stoji otac sa majkom i decom. Svi smo u svečanim odelima. Majka u dugačkoj haljini, sa sitom u ruci, punim oraha, žita, pasulja, bombona. Pored nje otac sa čašom meda i revolverom u ruci. Brat nam prilazi, a otac ispali šaržer u vis, mane medom kraj badnjaka, ljubi se sa Markom, prihvata badnjak, a u zamenu daje sinu zlatnik. Majka posipa za to vreme i badnjak i ulaz kuće sadržinom iz sita. Sve je veselo i razdragano, ali i nekako svečano.
Večera je već postavljena dole na podu, na slami, na dugačkom belom „srpskom” platnu. Sve je posno, ali obilato: postan pasulj, sardine i druge vrste ribe, kuvane suve šljive, korpa sa raznim đakonijama. Napolju se već dižu sa vatre prasići pečeni na ražnjevima. Šest, čitava kolona. Za sve praznike po jedno, a biće tu i brojni gosti. Ražnjevi se unose u staru kuću, a vatre u dvorištu ostaju da tinjaju sa žarom punim iscurelog safta, pa se primamljiv miris nadaleko širi. Na kraju imanja je veliki lug. Dugačak je nekoliko kilometara, gusto obrastao zelenilom, pa je prepun divljači, a posebno vukova.
Noć. Već se slavlje Badnje večeri smirilo. Na žaru u kaminu ostao samo badnjak da tinja, i da nam čuva san i odmor za sutrašnje slavlje, za Božićni dan. San nas prigrlio brzo i lako, jer su nas i utisci zamorili. Ali iz sna nas budi zavijanje vukova. Neprijatno: Privukao ih, varda, miris pečene prasetine, koji se širi od nakapale masnoće na još neutrnutoj vatri. Zavijanje postaje sve bliže, i sve jače. Kao da dolazi iz podzemlja. „Auuu, auuu. ” — otegnuto, zastrašujuće, ne prestaje. I evo ga, tu je. A onda naša verna Bela! Poče besomučno da laje, pa da cvili, skiči. Gužva sa pomešanim kricima životinja približava se kući, pa i kućnom pragu. Bela, već promukla, ne prestaje da se bori sa pobesnelim vukovima, koji urlaju na nju. Velika, čvrsta, hrastova vrata počeše da se tresu pod udarcima besomučne borbe. Bela na život i smrt brani kuću. I debele gvozdene prange na unutrašnjoj strani vrata počeše da se tresu. Izmeša se njihovo zveckanje sa urlanjem razjarenih životinja i već iznemoglim lajanjem Bele. Mada je kuća jako osigurana snažnim vratima, gvozdenim prangama, šipkama na prozorima, ipak je sve delovalo užasno, kao pred paklom. Otac otvori prozor osiguran gvozdenim šipkama i opali revolverom u vis nekoliko puta misleći da će na taj način rasterati vukove. Ništa ne pomaže. Urlanje se pojača i sav užas postade još žešći. Pregladnele životinje nasrću bez straha, samo da se dočepaju hrane i opstanu na ovoj zimi koja im je sve uzela. Ni novi pucnji revolvera ih ne preplaše. Glad je nadjačala sve.
Otac očigledno uznemiren ide od vrata do vrata, od prozora do prozora, i stalno prati ovaj strašni događaj. Uz njega je i domaćin Vlajko. On hoće da izađe napolje da bi rasterao vukove, ali otac mu ne dozvoljava i opominje: „Nikako! Tu je čitav čopor razjarenih, pregladnelih životinja, a možda je neka i ranjena. Opasno je!”, i pokušava opet pucnjavom iz revolvera da pomogne sirotoj Beli, koja ne prestaje da se rve i skiči.
Mi, deca, zgrčeni, zagrlili se, provirujemo iz spavaće sobe, a preplašeni i krajnje uznemireni. Srca nam kucaju brže nego u zeca. A tek kad se ulazna vrata zatresu, našem strahu nema granica. Tako nekoliko sati. Tek pred zoru poče sve da se stišava. Bela se više ne čuje. Jedino se povremeno začuje po neki urlik, zavijanje, ali sve slabiji i udaljeniji. I najzad mir. Vraćamo se u postelje, bar mi deca. Ali od sna nema ni pomena. Žmurim, hoću da zaspim. Ne mogu. Čvrsto stiskam očne kapke, jer čim pogledam prozorsko okno odmah vidim iskežena crvena usta, sa oštrim belim zubima, i čujem režanje i zavijanje, iako je to sve već prošlo.
Zora. Dižu se gvozdene prange. Otvaraju se vrata. Snežna belina osvojila ceo prostor, a na dva, tri metra od ulaznih vrata leži opružena Bela. Mrtva. Bela, sva bela utopila se u belinu snega, i da nije krvi na bedrima i vratu, poistovetila bi se sa belom prostirkom. Pored nje dva mrtva vuka. Jedan mnogo veći od nje, sa velikom ranom na vratu, a drugi manji je sav u krvi i ranama. Na snegu, dalje, krvavi tragovi koji se vide daleko put luga. „Dva je preklala, a više njih ranila”, tiho govori domaćin Vlajko. Samo što mu suze ne poteku, a lice mu se ražalostilo. A i mi smo svi žalosni. Uobičajenu dečiju galamu zamenilo je ćutanje, praćeno ponekom suzicom. „Zakopaj je duboko dole pored jorgovana”, dodaje otac, a pogled ne odvaja od hrabrog prijatelja, od vernog čuvara kuće, od svoje Bele. Domaćin je uze u naručje i ponese. Već čujem reski šum lopate, koja jedva probija smrznutu zemlju. Sneg poče ponovo da veje. „Srećan Božić, domaćine”, začu se glas polaženika. Novi praznici, sreća i radost teku, ali se misli i priče stalno vraćaju na Belu i njenu hrabrost.
Odlomak iz knjige “Prijatelji” Saše Božović
Dr Saša Božović rođena Magazinović (1912 — 1995) je bila jugoslovenski lekar i književnica, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije. Njeni ratni memoari „Tebi moja Dolores“ doživeli su sedam izdanja i proglašeni za najčitaniju knjigu u SFRJ 1980. godine.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Dario Rosi: Detinjstvo međ’ babama na potezu Kalenić pijaca – Novo groblje – kafenisanje po komšiluku
Dario Rosi, predsednik Udruženja “Autizam – pravo na život”, priča upravo o tom ranom detinjstvu, kao i o tome zašto je i kako izbegao vrtić, ko ga je odgajao... i...
Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom
„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom. - Sada podignite dva prsta...
Danas je Svetski dan knjige – dan kada se podsećamo zašto je tako važno čitati
Povod za obeležavanje Svetskog dana knjige i autorskih prava, koji se obeležava od 1995. godine nakon Generalne konferencije UNESKO-a u Parizu, bilo je odavanje počasti svetskim velikanima književnosti koji su...
Nema komentara.