U jednoj tužbi stoji: „Kao i svaka osoba, i tužilja smatra sebe časnom osobom.“
Ova tvrdnja ukazuje na subjektivnu percepciju lične časti, koja ne mora nužno odgovarati objektivnoj stvarnosti.
Iako postoje dokazi koji mogu ukazivati na nečiju nečasnost, osoba može verovati da postupa ispravno i očekivati potvrdu od institucije. To može biti posledica ličnog uverenja, društvenih faktora, ali i eventualnih poremećaja ličnosti, koji mogu uticati na sposobnost objektivne samoprocene.
U svakom slučaju, „slamka spasa“ je okruženje koje će ograničiti ponašanje te osobe, jer on/ona nema sposobnost objektivnog sagledavanja stvarnosti.
Ako se radi o poremećaju ličnosti, obrazovni i vaspitni sistem trebalo bi da ima važnu ulogu u prepoznavanju takvih obrazaca ponašanja. Kroz edukaciju, pojedinci mogu naučiti da prepoznaju simptome problematičnih osobina kod ljudi u svom okruženju i razviju snagu da se zaštite od njihovog negativnog uticaja. To ne znači stigmatizaciju, već osnaživanje društva da prepozna i reaguje na rizična ponašanja.
Ukoliko dijagnoza postoji, zakon predviđa određena ograničenja – od nemogućnosti obavljanja određenih poslova do ograničenja u roditeljskim, kako bi se zaštitili i pojedinac i društvo. Međutim, u mnogim slučajevima takve dijagnoze ne postoje, pa osobe s problematičnim osobinama deluju bez formalnih ograničenja.
U društvima u kojima nema adekvatne edukacije o ovim pitanjima, ljudi mogu pogrešno tumačiti određene osobine – na primer, smatrati manipulativnost čvrstim karakterom ili autoritarnost sposobnošću upravljanja. Strah ili naučena bespomoćnost mogu ih sprečiti da se suprotstave takvim licima. Mnogi popuštaju takvim osobama zbog potencijalne koristi, ali i zbog lične nesigurnosti, nedostatka znanja ili naučene bespomoćnosti, često stečene još u detinjstvu.
Zato je ključno jačati kritičko razmišljanje i prepoznavanje rizičnih obrazaca ponašanja u društvu. Tradicionalni sistem vaspitanja, koji je često insistirao na slepoj poslušnosti, može biti rizičan u situacijama kada je neophodno samostalno prosuđivanje. Ipak, poslušnost u određenim okolnostima može biti i korisna. Ključ je u ravnoteži – sposobnosti da prepoznamo kada je potrebno poštovati autoritet, a kada kritički preispitati postupke onih koji donose odluke.
Napomena: Iako će mnogi prepoznati konkretne ljude, moj tekst je uopšten i NAŽALOST ne odnosi se samo na jednu osobu ili zemlju. Ne mogu opet na Sud sa „jednim od mnogih “ koga neko u navodima prepozna. Ne vređamo, nego učimo.
Autor: Snežana Golić