Kad sam bila u Veroni, čula sam mamu kako maloj deci, dok su čekali u redu za slikanje ispod Julijinog balkona, objašnjava priču: „Dvoje su se baš, baš jako voleli. I pošto ih odrasli nisu podržali, oni su se zajedno ubili — da dokažu svoju ljubav.“
Dugo sam razmišljala o toj rečenici.
Jer ona sažima ono što već generacijama romantizujemo, a da toga nismo ni svesni.
Romeo i Julija je tragedija.
Ali je učimo — i prepričavamo — kao ljubavnu priču.
Dvoje tinejdžera. Upoznaju se. Zaljube se. Kriju se. Svađaju se s roditeljima. Beže. I na kraju — umiru.
Zato što nisu imali prostor da budu podržani. Zato što su odrasli oko njih više brinuli o porodičnim sukobima nego o dobrobiti sopstvene dece.
Pročitajte i: Snežana Golić: Ključno je jačati kritičko razmišljanje i prepoznavanje rizičnih obrazaca ponašanja u društvu
I to je ono što Šekspir piše.
Ali ono što često učimo decu — jeste da je to najveća ljubav svih vremena.
I tu je problem.
Kada mladima ponudimo ovakvu sliku ljubavi, bez objašnjenja, bez kritičkog razgovora — lako mogu poverovati da prava ljubav mora da bude strastvena, zabranjena, rizična, tragična. Da ljubav bez drame nije dovoljno jaka. Da bol i strah pripadaju svakom „pravom“ odnosu.
I da je dokaz ljubavi — žrtva. Nekad čak i život.
Zato je važno da ne učimo ovu priču kao romantični mit, već kao priliku za razgovor. Uz pitanja:
- Šta su Romeo i Julija mogli drugačije?
- Koja su bila druga moguća rešenja?
- Da li je život zaista moguć samo „sada i odmah“?
- I koliko je važno naučiti da se sačeka, promisli, izgradi?
Jer strpljenje je majka mudrosti. (autor nepoznat, ali mudrost proverena vekovima)
Sigurna sam da mnogi nastavnici koji rade sa decom ovu temu obrađuju na pravi način — uz vođenje, analizu i otvorena pitanja.
Ali problem nastaje kad roditelji, često iz najbolje namere, povedu decu u Veronu pre toga.
Kada deca, još bez konteksta, još bez kritičke distance, čuju bajku umesto upozorenja.
Ovaj tekst nije poziv da izbacimo Šekspira iz lektire.
Naprotiv — to je poziv da ga čitamо zajedno s decom.
Da ih naučimo da prave razliku između drame i odnosa, između zavođenja i veze, između tragedije i prave ljubavi.
Romeo i Julija nisu uzor.
Oni su upozorenje.
Ako to ne kažemo jasno — deca će romantizovati tragediju.
A tragiku svoje mladosti često neće prepoznati dok ne bude kasno.
Autor: Snežana Golić