Čak 90 odsto roditelja prepušta svoju decu, mlađu čak i od dve godine, nekoj od tehnologija
“Danas je univerzalno shvatanje da su deca veoma kognitivno aktivna kad gledaju TV”, tvrdi Den Anderson, ekspert za decu i medije Univerziteta u Masačusetsu. “Danas shvatamo da deca mogu da prepoznaju mnogo informacija, uče i obrađuju ih.”
Mališani brže i lakše uče i više se trude kad misle da imaju neku ulogu u igrici i da zapravo, svojim pritiskanjem, “pomažu” likovima iz aplikacije. Deca starosti oko 32 meseca potpuno će poverovati karakteru iz aplikacije, ako svojim dodirima izazovu njegovu pravu reakciju, i on će automatski postati njihov autoritet.
I tako dođemo do toga da jedan od najgledanijih videa na jutjubu bude beba koja ne zna da lista novine, jer su “pokvarene” i ne reaguju na njeno povlačenje prstom preko nepostojećeg ekrana, ali zato fantastično “okreće” ekrane na tabletu.
Proces je počeo i ne može se vratiti unazad, deca dolaze u dodir s modernom tehnologijom u sve mlađem uzrastu. Pitanje je samo kako se postaviti, šta je prava mera i kakvu ćemo to generaciju dobiti, kad stasaju oni odrasli na “ekranu na dodir”. I hoće li ono što nauče na ajpedu uspeti da prenesu u realan svet ili ćemo zaista dobiti decu koja neće znati da sastave rečenicu, i imati slab socijalni kontakt?
Danas je mnoštvo aplikacija svrstano u “edukativne”, ali to može da bude marketinški trik ili roditeljska želja da ublaže osećaj krivice što decu prepuštaju novim tehnologijama. Obimna studija o tome na šta se katalog igara iz 1950. odnosio, govori da tada deci nije podstican takmičarski duh, želja za pobedom ili da se porazi rival. Sve je bilo podređeno porodičnoj zabavi. Danas u rasponu postoje i takve, ali i one druge, manje obrazovne igrice, i aplikacije.
Legitimno je pitanje kako deca provode vreme, ali sve što možete da uradite jeste da odlučite dokle ćete spustiti granicu s pravilima za svoje dete. Američka akademija pedijatara ima nultu toleranciju za takvu vrstu igara: jedan sat proveden u gledanju TV je jedan sat proveden bez roditelja. Neki ljudi su toliko uvučeni u ekran da ne žele da rade bilo šta drugo osim da igraju igrice. I otuda strah od zombi generacije.
Ranko Rajović, osnivač Mense Srbije i tvorac NTC (NTC – Nikola Tesla centar, Odsek za darovite u Savezu učitelja Srbije) sistema za učenje, kaže da nije protivnik novih tehnologija i da je svakako potrebno da ih deca koriste, ali da je problem što niko, bar što se tiče dece u razvoju, nije odredio koliko to minuta ili sati dnevno treba da bude.
„Dete koje mnogo sedi ne razvija važne delove mozga, posebno ako redovno, odnosno svaki dan gleda TV, u monitor svog računara ili nekoliko sati u video igrice. Ali opet ne možemo potpuno da ignorišemo nove tehnologije. Danas se sve događa prilično brzo, nova otkrića su svakodnevna, ko zna kakav će svet biti za 10 ili 20 godina”, kaže Rajović za Nedeljnik. „Pitanje je onda kako pripremiti decu u školi za sutrašnji život, kako uskladiti potrebu deteta za kretanjem i izazov novih tehnologija koje doslovno mogu da ga zarobe?! Zato mora da se pronađe interakcija škole, učenja kroz igru, učenja pomoću novih tehnologija, ali i nečeg što roditelji potpuno zaboravljaju – jednostavne dečje igre: trčanje, skakanje, preskakanje, provlačenje, penjanje… Svi delovi mozga su na taj način usklađeni, povezani, sinhronizovano rade, ali ako dete mnogo vremena provodi u ležećem ili sedećem položaju, sigurno otvara vrata za kasniju pojavu kognitivnih ispada.”
Rajović kaže da je on, kao neko ko jeste za nove tehnologije, ipak uveo neka pravila za njegovu decu, a ona glase – jedan sat sedenja mora da se kompenzuje s dva sata igranja, a ako slučajno “odrade” dva sata sedenja, onda slede četiri sata aktivnosti, bilo gde napolju.
„Nisam ja protiv novih tehnologija, korisne su, ali mogu da budu i štetne, posebno ako ‘zarobe’ dete, pa počne da zapostavlja školu. Virtuelni svet postaje zabavan, a škola je naporna ili dosadna. Moguće je da deca žive brže i da se sve događa u kratkom vremenu – posle video igrice u kojoj pređu sve postavljene probleme za sat, dožive mnogo nerviranja, sreće, iščekivanja, uzbuđenja, teško je čitati neku knjigu gde se sve odvija prilično sporo. Dete nema koncentraciju, događa sa da nešto što pročita ne može da ponovi, zaboravlja dosta toga i onda mora ponovo da čita. Zato moramo da pomognemo deci da školu shvate kao vid zabave, jer učenje je igra.”
U knjizi “Screen Time” novinarka Liza Gernsi postavlja koristan okvir za razmišljanje o medijskoj potrošnji: sadržaj, kontekst i vaše dete. Ona postavlja seriju pitanja: Da li mislite da je sadržaj primeren? Da li je ekran “relativno mali deo interakcije vašeg deteta s vama i s realnim svetom? Gernsi ipak skreće pažnju da ako roditelji tretiraju “ekran” kao džank-fud, ili kao “časopis u frizerskom salonu”, nešto dobro za trošenje vremena ali ništa više od toga – onda će dete u potpunosti da apsorbuje taj stav i neuroza će biti prosleđena na sledeću generaciju.
“Rat je završen, domoroci su pobedili”, tvrdi Mark Prenski, čiji sedmogodišnji sin ima jednak pristup knjigama, TV, lego kockama i ajpodu. On kaže da je to “taktika” – pustiti dete da se zamori i zasiti igranjem. Iako mu Sunđer Bob Kockalone izgleda dosadno, Prenski kaže da koristi odnos između Patrika i Sunđer Boba da nauči dete o prijateljstvu. “Živimo u eri ekrana i reći detetu da treba samo da čita knjige a ne da radi na računaru jeste bizarno. Reflektuje naše predrasude i to je ništa drugo do strah od promena.”
Neka deca koriste knjige za beg iz socijalnih interakcija, dok neko koristi aplikaciju Wii da bi bio povezan s prijateljima. “I ja nisam mogla da podnesem crtani, ali sam shvatila da je dovoljno glasan i frenetičan da drži pažnju i da mogu često da ga koristim da često pričam s njim o prijateljstvu. Šest meseci sam svoju bebu pustila da se igra na ajpedu. Kad god bi poželeo, mogao je da ga uzme da se igra s njim, ujutru, pre škole, posle škole, pre odlaska na spavanje. A onda je ajped pao pod krevet, kao i sve ostale igračke, i bio je zaboravljen za šest nedelja.” Vratio se da uči slova, a počeo je sa starijim bratom da vežba slova, velika i mala.
Pedagog Četvrte beogradske gimnazije Nada Škundrić ističe da nove tehnologije donose brojne prednosti, ali da istovremeno imaju i mane, posebno kad bivaju zloupotrebljene. Nada kaže da, bez obzira na to što nove tehnologije uvode lakoću i izvesnu dozu komfora u naše živote, treba povesti računa o njihovom sadržaju s obrazovno-vaspitnog gledišta.
“U našem narodu kažu: I med da jedeš svaki dan pa će ti se smučiti. Drugačije rečeno, nije problem u medu nego u našoj upotrebi meda”, slikovito objašnjava Nada Škundrić za Nedeljnik. “Stručnjaci koji se bave decom ne govore o ukidanju korišćenja izvora (kao što su televizija, internet), već o smanjenju vremena koje deca provedu koristeći IH. Što su deca mlađa, i vreme provedeno u korišćenju istih bi trebalo da bude kraće. U moru serviranih informacija, gotovih zaključaka i rešenih problema koje nude sadržaji putem interneta, mladi sve manje imaju potrebu za analizom, logikom, dedukcijom, kritičkim mišljenjem. Ti učenici su slabijeg vokabulara, često koriste skraćenice kako u usmenom tako i u pisanom govoru, osmišljavaju i nove skraćenice i pregršt simbola umesto reči, emocija, imaju često rasutu pažnju, nepravilnu primenu pravopisa, lošije prate i usvajaju nastavne sadržaje, odsutni su misaono, imaju nečitak rukopis, komunikacija licem u lice svedena je na minimum. Posledice duge upotrebe interneta u kontinuitetu su i razne komplikacije po zdravlje, sve veći deformiteti kičme zbog dugog i nepravilnog sedenja, oštećenje vida, zglobova…”
Pedagog beogradske Četvrte gimnazije kaže da je za pravu edukaciju vrlo važno da i “nastavnici usvoje odgovarajuća znanja o novim tehnologijama, jer što su nepoznanice u nečemu veće, veći su i strahovi i pogrešne interpretacije i manipulacije istim.” Ona dodaje da bi nastavnici trebalo da podstiču ideje za konstruktivne, praktične aktivnosti na času ili kod kuće, pomoću kojih bi učenici uvideli i iskoristili prednosti interneta i mobilne tehnologije, dodajući da o tome treba da informišu i roditelje.
“Ukazujte na pozitivne strane, ali i na štetnost novih tehnologija. Trudite se da svojoj deci ili učenicima ukažete na važnost nalaženja prave mere u njihovom korišćenju. Stoji istina da je internet prozor u svet, ali ne treba zaboraviti da postoji mogućnost da su oči celoga sveta, kroz taj isti prozor uprte u nečiji dom”, ističe ovaj pedagog.
Izvor: Nedeljnik
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.