Zamislite jedan prosečan dan deteta ili čoveka koji se boji neke/ih životinje/a…. Kroz kakav niz osećanja prolaze kada sretnu tu životinju, da li izbegavaju da prolaze kroz neke ulice iz straha da ne naiđu na nju, da li izbegavaju da posete neke prijatelje ili rođake zbog njihovog kućnog ljubimca?
Kad sam bila tužna iz ko-zna-kog razloga, otišla bih u dvorište, sela na travu i odjednom bi se tu pojavio moj pas, stavio bi mi glavu na rame i mirno sedeo kraj mene dok bi svaki razlog moje dečije tuge polako nestajao. Ne mogu rečima da opišem koliko su mi takvi momenti značili.
Strah od životinja je moguće prevazići, kao i svaki drugi strah, ako postoji volja da se tako nešto uradi. Poznajem osobe koje se boje ili gade svake životinje na koju mogu da naiđu bilo kada i bilo gde i , moram da kažem da ih žalim, jer se kao odrasli ljudi plaše miša ili mačke ili psa i ne pada im na pamet da se potrude da prevaziđu strah ( o fobijama kod odraslih možete pročitati Ovde )
Zamislite jedan prosečan dan deteta ili čoveka koji se boji neke/ih životinje/a…. Kroz kakav niz osećanja prolaze kada sretnu tu životinju, da li izbegavaju da prolaze kroz neke ulice iz straha da ne naiđu na nju, da li izbegavaju da posete neke prijatelje ili rođake zbog njihovog kućnog ljubimca?
Da li vaše dete treba da prolazi kroz tako nešto?
Poznajem dečaka koji je u ranom detinjstvu stekao strah od pasa, i do pre koju godinu nije smeo da priđe ni najumiljatijem psu… Jednog dana je upoznao našeg šarplaninca Medu, najmilijeg psa i najveću mazu na svetu i imao je volje i malo hrabrosti da uđe u dvorište, a Medo je obavio ostalo – prišao mu je laganim korakom i podvukao glavu pod dečakovu ruku.
Ovako nešto treba raditi samo onda kada imate uravnoteženog psa (ili neku drugu životinju, u zavisnosti od straha), nekog koji je miran, umiljat i strpljiv.
♥♥♥♥♥
Par reči o autorki teksta:
Ja sam Jelena Trkulja. Živim u malom selu Rastini, koje je smešteno severno od Sombora. U Somboru sam završila gimnaziju 2009. godine i odmah potom upisala biologiju na PMF-u u Novom Sadu. Osnovne studije biologije sam završila 2013., a master studije zoologije 2014. godine. Trenutno sam nezaposlena, ali ne i besposlena – zbog punog dvorišta životinja uvek imam obaveza, ali mi ne padaju teško. Od malena provodim mnogo vremena sa životinjama, kako u igri i maženju, tako i u lečenju i asistenciji prilikom jagnjenja. Ne mogu da zamislim život bez njih, a u budućnosti bih volela da radim sa većim brojem vrsta . Moji hobiji su pomalo neobični za prosečne ljude, ali ako pitate biologe, to su sasvim normalne zanimacije, a obuhvataju sakupljanje i pravljenje zbirke kostiju, sakupljanje i analiza gvalica sova i naravno igra sa životinjama.
Izvor: Mommy hasn’t got a clue
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.