Da li ste ikada pomislili koji talenti leže u vama, a da u životu nisu nikada došli do izražaja. Imate li bilo kakvu predstavu o tome kakvi talenti spavaju u vašoj deci? Za šta su ona stvarno sposobna, a za šta nisu?
Ili da će od debelog Vilsona postati veliki Čerčil? Ove ličnosti svedoče o tome šta sve može da se desi, a svi su oni neprevaziđeni geniji, kao što je Betoven bio u oblasti muzike, ili Henri Ford u svetu automobilizma. Ako je verovati pričama, mali Henri je već u sedmoj godini umeo da rasklopi sat i da ga ponovo sastavi. A on nije ništa drugo radio do istraživao, pravio i rasturao, sve dok se jednog dana u njegovoj garaži nije pojavila motorizovana naprava na četiri točka – automobil.
“Ono zbog čega se danas divimo izuzetnim sposobnostima tih ljudi na videlo je izašlo tek onda kada su činili ne ono što se od njih očekuje, već ono što im je važno.”
Ako pokušamo da utvrdimo kada je neko dobio priznanje za svoja izuzetna dela i zauzeo položaj u društvu koji mu zbog tih dela pripada, doći ćemo do obeshrabrujućeg zaključka: upravo se ovi ljudi nisu posebno isticali ne samo u vrtiću ili osnovnoj školi, već nisu bili prvi ni na univerzitetu, ukoliko su ga uopšte pohađali. Naprotiv, većina njih je kasnije tvrdila kako se nisu snalazili u školi i na univerzitetu. Norveški kompozitor Edvard Grig rekao je da je škola u njemu „razvila samo loše strane, a one dobre ostavila netaknute“. U velikom broju slučajeva, geniji su bili loši đaci, neuspešni studenti, čudaci nesposobni da prihvate uobičajen način razmišljanja i ponašanja. Nisu postizali neki poseban školski uspeh, niti su se naročito isticali na fakultetu i dobijali visoke ocene na ispitima. Mnogi od onih koji su obogatili naš život u detinjstvu su bili neuspešni. Džon Lenon je izbačen iz vrtića, a najveći problem Vudija Alena u školi bio je u tome što ga je zanimalo sve samo ne ono što učitelji govore.
Ono zbog čega se danas divimo izuzetnim sposobnostima tih ljudi na videlo je izašlo tek onda kada su činili ne ono što se od njih očekuje, već ono što im je važno. Salvador Dali je po ceo bogovetni dan crtao, a Pablo Pikaso nije hteo da uči aritmetiku. Oni su slikali, istraživali, maštali. I to su radili tako dosledno, kompetentno i uspešno, kako njihovi roditelji, vaspitači i učitelji, nastavnici i profesori nikada ne bi očekivali od njih. Pokazivali su karakter, bili istrajni i svojeglavi. Uporno su postavljali pitanja sve dok nisu našli odgovore koji su ih zadovoljili. Jednostavno rečeno, uvek su bili to što jesu i pokoravali su se samo sopstvenim zahtevima i normama.
U nastavku: Naše škole nisu usmerene na razvijanje đačkih potencijala
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
1 komentar.