Zašto svog petogodišnjeg sina ne želim da učim čitanju
On uči važnu lekciju svaki dan. Ali ne uči da čita. Iako u školu neće doći s “naprednom veštinom čitanja”, imaće mnogo više toga.
On uči važnu lekciju svaki dan. Ali ne uči da čita. Iako u školu neće doći s “naprednom veštinom čitanja”, imaće mnogo više toga.
Roditeljske ambicije u pogledu toga kakvo dete treba da bude smetaju da se vidi kakvo dete zapravo jeste.
Košarkaški turniri za njega su bili mučenje. Kažnjavao bi sebe danima zbog promašenih koševa i loših dodavanja, čak i kada bi njegov tim na kraju pobedio. Kad god bi lopta prošla kroz obruč, više je delovalo da mu lakne nego da je srećan, kao da je zahvalan što nije ponovo zabrljao. U periodima između utakmica, vreme je provodio sam, zureći u iPad. Nije želeo da priča ni sa kim, čak ni sa mnom
Hiljade komentara se nalazi ispod videa koji je privukao pažnju internet zajednice. Radi se o snimku koji pokazuje trogodišnjeg dečaka kako izvodi zaista neverovatne stvari – penje se uz zidove, pravi salto, radi zgibove sa tegovima, spušta se u špagu.
Predstavila se sasvim pristojno – ima 12 godina i izvešće trbušni ples. U momentu mi se prevrnuo želudac, i zastala mi je knedla u grlu.
Kada školsko zvono “odjavi” poslednji čas mnogim klincima aktivnosti tek počinju. Po danima se smenjuju časovi engleskog, gitare, fudbala, baleta, a vikend je rezervisan za plivanje. Jelena Holcer, psiholog kaže za portal “Super žena” da roditelji treba da shvate da je važnije od bilo kakve aktivnosti da sa svojim detetom provodete kvalitetno vreme. Osmeh, dodir i topla reč se podrazumevaju.
Posle njenog komentara nametnula su se pitanja da li je pogrešno da se deci od najranijeg uzrasta nameće toliko obaveza, da se zapravo mnogo očekuje od njih.
Većina ljudi se ne miri sa tim da su prosečni, već bi po svaku cenu da budu izuzetni – u lepoti, pameti, sposobnostima. Sve počinje u detinjstvu, roditeljska ambicioznost, neobjektivnost i forsiranje mogu biti fatalni
Deca sliku o sebi kroje prema fidbeku koji im mi dajemo o njima. Isto kao što smo mi sliku o sebi stvarali prema svojim roditeljima. Mi smo već odrasli i tako je kako je, ali svojoj deci možemo pružiti beskrajno više. Davati im pozitivnu sliku njih samih, upirati prstom u ono što su uradili dobro, a ne u ono na čemu još moraju da rade.
Međutim postoje ambiciozni roditelji koji svoj vaspitni stav ne zasnivaju na zadovoljenju dečijih potreba već sopstvenih.