Da li su nam deca trofeji?
Nije ni čudo što nas prijatelji koji nemaju decu posmatraju čudno ili izbegavaju naše društvo.
Nije ni čudo što nas prijatelji koji nemaju decu posmatraju čudno ili izbegavaju naše društvo.
Takvi zahtevi su redovno veći od onog što dete može da podnese, jer postoji stalan pritisak da bude savršeno u svemu što radi.
Kada dete teramo da radi ono što mu je neprijatno, ali istovremeno i korisno, mi pomažemo da izgradi svoje radne i druge navike.
Ne možete programirati decu da postanu kreativna. Ukoliko pokušate da projektujete određeni vid uspeha, i najbolje što iz toga možete da dobijete jeste ambiciozni robot.
Dete postaje rob bolesne ambicije svojih roditelja. Dete nema vremena za odrastanje. Nema detinjstvo.
Visoka očekivanja blagotvorno utiču na dečije učenje, ali samo ako se roditelji ne zanesu i ne postanu nerealni u njima
Prečesto se zbog brige oko ocena porodice bukvalno raspadaju, kvare se odnosi, roditelji i deca se međusobno udaljuju, ponekad zauvek.
Može li se preceniti uloga roditelja i vaspitnog uticaja ovih na razvoj osećanja odgovornosti kod dece? Ne može, što ne znači da treba sve što se razvije dobro ili/i rđavo kod deteta svaliti na pleća često neukih, uplašenih, ali i neodgovornih roditelja.
Roditelj narcis odgaja decu da se uklope u njegov zamišljeni kalup. Poput arhitekte, koji nacrta plan kuće – u ovom slučaju, deteta – pa je zatim po tom nacrtu zida, piše psiholog Set Mejers.
Dete kao statusni simbol? Nemoguće! Ne verujete? Mislite da tome služe samo Ajfonovi i skijanja u Sent Moricu. Međutim…