Piše: Snežana Golić, pedagog
Fin i kulturan gospodin gleda svog sina Miloša, koji ima 9 godina, na treningu fudbala. Tu su i ostali roditelji. Navijaju (posebno glasne su mame), dobacuju, nerviraju se i ponosno smeše „kao nije važno“ osmehom.
Milošev tata je opušten. Miloš je po malo trapav, ali daje sve od sebe i sluša sugestije trenera. Vidno iznervirani roditelji – posmatrači, ne vodeći računa ko ih sluša, prokomentarišu misleći na Miloša: „Vidi ovoga! Od njega nikada neće biti fudbaler“. Milošev otac, ugledni advokat, presekao ih je pogledom i mirnim tonom dodao: „Zaista, se nadam da neće. Voleo bih da završi fakultet i bavi se nekim poslom u boljim klimatskim uslovima, sa manje bola, manje znoja, više poštovanja okoline i manje mafijaša u svom životu. Voleo bih da ne mora da se odseli iz svoje zemlje zbog profesije, kao i da mu jedna povreda ne može uništiti sav dotadašnji trud i snove. Ali, ukoliko baš bude insistirao da se bavi fudbalom, nećemo mu braniti. Ovde je da bi se zdravo razvijao.“
Šokirani roditelji, a i trener – bivši fudbaler, zamislili su se nad ovom izjavom pitajući se u sebi – pa šta će onda ovde?! On kvari prosek njihovim budućim nosiocima milionskih ugovora Mančestera ili Juventusa, a oni su tako blizu uspehu. U snovima svojih roditelja. Tužna slika današnjice, sa terena sportskih školica za decu…
Kategorija „hobi“ polako izumire zahvaljujući obećanjima školica sporta i lakovernim ili preambicioznim roditeljima, kao i masovnim takmičenjima gde se medalje i pehari dele “ šakom i kapom“ i gase sjaj zlata u očima deteta kome je sve lako dostupno, pa i zlato, srebro ili bronza.
Šta je osnovna ideja bavljenja sportom na nivou hobija? Timska igra, sportski duh koji je spreman da dostojanstveno izgubi poen i meč, uvažavanje – kako saigrača, tako i igrača suprotne ekipe, kondicija, razvoj krupne i sitne motorike, učenje toga kako „se pada“ , čekanja u redu i poštovanja pravila kluba i trenera kao zdravog autoriteta i često idola. U pobedi „ne poleteti“, u porazu se ne poniziti. Ekipa se drži zajedno i kada je teško. Najvažnije, namenjen je svima – gojaznima, trapavima, sporima, niskima… Časovi se posećuju rekreacije radi, a ne kao uvod u profesionalni sport.
Kasnije, uz mnogo želje, treninga, samodiscipline, odricanja i upornosti dolazimo do profesionalnog sporta gde nije mesto svakome, a greške su izuzetno skupe. Pre svega, zahtevajući maksimalno angažovanje, profesionalni sport neretko usporava napredak na drugim poljima i ne ostavlja puno prostora za alternativu. To je veliki psihološki pritisak koji ne može da nosi dete, kao ni većina odraslih osoba.
Pomešati ove dve potpuno različite vrste bavljenja sportom je izuzetno opasno za samopouzdanje dece, ali i odnose u porodici.
Današnji treninzi, nažalost, sve češće neguju kod dece više „navijački“ duh nego sportski. Suprotstavljene ekipe se mrze, da bi se dokazala ljubav prema sportu. Ko je glasniji, taj više „voli“. Na kraju se plače, histeriše ili se preglasno, nesportski, podrugljivo raduje. Saigrač se nakon greške vređa bez zadrške.
Čitate tekst i ne pronalazite situacije sa treninga vaše dece? Blago vama, retki ste i pronašli ste za svoje dete pravi klub, koji je angažovao školovanog trenera za PRENOS znanja. Učiteljice znaju i slova i brojeve i jednačine, pa ipak studiraju 4 godine VEŠTINE PRENOSA ZNANJA. A i nećete biti nezadovoljni ako vam dete ne donese milione.
Izvor: Detinjarije.com
Pogodak u suštinu stvari,Već petnaestak godina sam kako to kažu sportski radnik,premda to u mom slučaju nije tačno ja sam fanatik koji veruje da će bavljenje sportom doneti deci zadovoljstvo i popraviti atmosferu u društvu u kome žive.Predsednik sam sportskog kluba i trošim svoj novac .i slobodno vreme u nadi da ću bar malo popraviti svet u kome živim sa svojom porodicom (imam troje dece).Verujte da je teško skoro nemoguće dovesti decu u klub koji nema ambicije da se takmiči u najvišim ligama.Za toliko vremena sam doživeo puno lepih a i isto toliko ružnih stvari ne od dece nego od roditelja.Nebrojeno puta sam čuo Kako u našem gradu da nema kluba ni mogućnosti za bavljenje vrhunskim sportom, Nudio sam ljudima da prema svojim mogućnostima pomognu klub da to i ostvarimo ali to se nikada nije desilo nema tu solidarnosti uzmu za ruku svoje iole talentovanije dete odvedu ga iz vrhunske srednje škole u neproverenu samo zbog obećanja da će neko pokušati da od njihovog deteta napravi profesionalnog takmičara Škola je naravno u drugom planu jer su tamo u sportu obećane visoke nagrade u kratkom vremenu.Samo uspešni a njih je u promilima uživaju publicitet a o promašenim karijerama niko ne piše.Već godinama gledam kako nedoučeni Profesori fizičke kulture opšte prakse drže školice trenutno popularne sportske discipline i hrane roditeljski ego a niko nije spreman da se umeša u to i spreči te prevare.Društvo u kome živimo produkuje ovakvo stanje i neće biti bolje doklegod se finansiraju projekti a ne osnovni programi sportskih klubova jer neko tu vidi način za pranje para a deca su tu nemilosrdno upotrebljena u tu svrhu pa se množe rana Potemkinova sela. Dokle… ko zna
Tacno. Koliko je krivo samo drustvo, koje ne sprecava zloupotrebe u sportu, toliko su krivi i roditelji, koji imaju takve ambicije. Svaki drugi roditelj danas zeli da mu sin bude Novak Djokovic ili Vujadin Savic, zato sto vide samo novac.
Jako je malo roditelja koji vode racuna da im se deca bave sportom iskljucivo iz zdravstvenih razloga ili da bi ojacali njihov karakter, sve je vise ovih drugih….Jako je malo klubova koji se decom bave na pravi nacin, a jos su jedino sport i kultura ostali kao spas za nasu decu. Ima mnogo kulturnih desavanja za decu, ali roditelji to i ne znaju.
Gospodo sramota je prozivati Profesore fizicke kulture, nismo mi krivi sto argumentima: Pravilan razvoj, sport radi zdravlja i slicno…ne mozemo zaraditi za hleb. Zato i pribegavamo trazenju alternativa poput „Samo neka dolazi i trudi se bice od njega zvezda“.
Овде су прозвани недоучени и умишљени профани, не сви… Да се ниси препознао, боље би се осећао…
А да не можете зарадити ни за хлеба, то смо ти сви поверовали. Нарочито ми који живимо на минималцу
или смо без икаквих примања. Само бре плачете и кукумавчите, зато и немате подршку…