Priče u prolazu: Ana ima dve godine i više nema mamu
Jednog dana, možda baš danas, vetar neće duvati i Ane neće biti pored mene ali ja ću se setiti nje i njene slobode. Slobode da bude, slobode da se raduje.
Jednog dana, možda baš danas, vetar neće duvati i Ane neće biti pored mene ali ja ću se setiti nje i njene slobode. Slobode da bude, slobode da se raduje.
Da to je baba koja je živela za decu, život o kojem mi maštamo i slasti života koje priželjkujemo njoj nisu padale na pamet. Ona je želela samo jedno, da joj deca budu dobro.
Baba je majka jednog od tvojih roditelja koja živi na selu. Baka je majka jednog od tvojih roditelja koja živi u gradu, najčešće u zgradi.
Ja nisam imala nikog ko bi to učinio za mene. Moja majka je umrla pre nekoliko godina. A tako bih volela da je sada tu, iz milion razloga.
Imati unuke pravi je dezert života, pročitala sam jednom. Gledajući svoje roditelje kako u mojoj deci uživaju, potpuno shvatam ovu izreku. I to, baš uživaju. Upijaju svaki trenutak, kao da se boje da ne propuste nešto jako važno. I razumem zašto je to tako. Negde su ostali željni nas, svoje…
Iako sam porasla, moja mama i dalje radi se one majčinske stvari koje je oduvijek i radila, sada i za mene i za moje bebe.
Osamdesetih godina, američki antropolog Kristen Houks i njeno dvoje kolega su na severu Tanzanije, našli čuvenu “hipotezu o bakama”, koja kaže da starije žene ne pomažu samo unucima, već im i produžavaju život i podaruju bolje zdravlje. Tek sada, u doba kada penzioneri postaju najbrojnija “kasta”, ova teorija dobija na značaju
Svako dete bi trebalo da ima jednu ovakvu babu, koja ume da zabavi i nauči, i koju ipak ne može da zameni nijedan vrtić.
Rizik od ovog oboljenja genetski može da se prenese preko jajne ćelije čak i na drugu generaciju
Više od polovine ispitanih klinaca kažu da više vole da provode vreme sa bakom, nego sa mamom, a evo i zašto.