Svakoj mami je potrebna šuma
Ovo je sasvim besplatno i jednostavno. Pokupim se i odem u prvu šumu, šumarak, šumicu ili šikaru. Dođem lepo tamo, isključim se i ćutim…
Ovo je sasvim besplatno i jednostavno. Pokupim se i odem u prvu šumu, šumarak, šumicu ili šikaru. Dođem lepo tamo, isključim se i ćutim…
Dete mi je ushićeno. Toliko se raduje da mi ne dozvoljava da joj ponesem ni ranac ni violinu. Iako su u prevozu užasne gužve, i čitav grad je raskopan.
Ne moramo tih dana da se sećamo domovine i onoga što nas tamo čeka, ne spominji sušu, političare, nove zakone i crnu hroniku. I brojeve. Njih posebno ne spominji, molim te.
Srbija je, ako ste domaćica, odlično podneblje za porast stepena očajanja, i to ne domaćica u pravom smislu te reči – to jest samo to, jer ovde šta god da ste po profesiji, uz to ste svakako i domaćica.
Jedina misao koja mi se vrzmala po glavi sve vreme bila je – da li sam vas išta naučila? Da li ću, ako vas ostavim, ostaviti spremne za ovaj ružni, prljavi, zli svet?
Skupljaju novac štedljivo za novu loptu i sportsku torbu. Lepe postere košarkaša i sportista po sobi. I ja ćutim i u svemu ih podržavam, a u sebi lepo mrzim taj svet koji mi je ukrao moje devojčice.
A da sam samo znala da će me Sofija par sati kasnije, kada budemo igrale ne ljuti se čoveče i srkutale čaj, pitati ono što me je pitala, svo ovo vajkanje i oklevanje bih preskočila.
Već si sedmi razred, drugo polugodište teče uveliko i prvi put plačeš zbog nekog predmeta, prvi put vidim kako provodiš sate i sate radeći nešto predano a da to ne daje rezultate…
Nisam mogla ni da sanjam da u prestoničkim pakićima uveliko besni hladni rat. Rat između onih koji imaju decu i onih koji imaju pse…
Znam da nismo svi svaki dan ni lepi ni sposobni da budemo radosni, ali možemo li da ne budemo pakosni: Da ne budemo smrknuti, da nam nisu drugi krivi za sve što nemamo.