Bajka utorkom: Uradio sam sve, a ipak nikako da krene
Ne umara rad već misao da rad umara. Što više verglamo po glavi neku ideju ona počinje da umara, zamara i plaši…i što je bliža – sve nam dalja biva.
Ne umara rad već misao da rad umara. Što više verglamo po glavi neku ideju ona počinje da umara, zamara i plaši…i što je bliža – sve nam dalja biva.
Iskustvo nastaje u trenutku kada mu dodelite reč. “Komšija ovo je pakleno. Katastrofa… Šta je ovo?…umrećemo!”
Mirno dete nije poslušno, ono je najčešće pokorno. Mirno je iz straha i potiskuje sve ono što su mu priroda, život i Bog dali.
I tako nekome čitav život prođe vezujući konja gde mu gazda kaže. Od konjske guzice i zavisti što nije ko gazda ne vidi da se svet promenio a da je on ostao isti.
Nakon 8 sati vožnje stižemo na more. Sve je super. Smeštamo se, razbudile su se i kreću: “Idemo na plažu, ili na bazen. Ili na plažu i bazen. Mooolimo te tata…”
Kada cele godine kukaš to ti uđe u karakter, kao meni pisanje bajki. Ne vredi, koliko god da ga potiskuješ ono izbija, traži da bude uvaženo.
Dozvolite to svojoj deci. Ne kalupite ih. To će im raditi škola, ulica, pa korporacije sve dok ih jednog dana ne ubede da je to noramalno, sve dok ne postanu propovednici sivog kompleta bez osmeha.
Ne seče mač nego reč. Pazite šta pričate sebi i drugima.
Tuga je dobra. Tuga je podsetnik da si čovek. Tuga je nešto najbolje što ti se u tom trenutku dešava. Kad si tužan zaboraviš na šminku.
Postoji nešto mnogo opasnije od toga da čovek eksplodira. Jedna pojava koju ćeš možda prepoznati kod sebe. Implozija.