Piše: Snežana Golić, pedagog
U najvećem broju slučajeva ono što ne mogu da reše roditelji, vaspitači, nastavnici… ne može ni dete. Vaš savet „Pa vrati mu“ , dodatno će opteretiti dete . Tu nastaje niz problema. Lepo vaspitano dete će izuzetno teško podneti kritiku svog vaspitača/učitelja, a neminovno će nakon tuče biti opomenuto i ukoreno. Za većinu dece do polaska u školu, a i kasnije, je veći stres nepoštovanje pravila institucije koju pohađaju, nego bilo šta što vršnjak može da im uradi. Nemojte to zaboraviti.
Sve će pomoći više od saveta: „Vrati mu“.
I? Da li onda dete mora da trpi vršnjačko nasilje? Naravno da ne, ali u svakom slučaju je po dete štetno da rešava samo probleme ovog tipa. To je dužnost odraslih. Vaspitač ili učitelj je često nemoćan da samostalno pozitivno reši sve konfliktne situacije, ali iza svakoga ko direktno radi sa decom stoji Tim za zaštitu od nasilja, koji je u obavezi da reaguje. To je pravo vašeg deteta i nemojte dozvoliti da vam ga bilo ko oduzme. Samim tim vaspitač ili nastavnik ne mogu se predstaviti nemoćnim pred roditeljima i tu završiti temu. Oni su obavezni da Tim upoznaju sa slučajem i pokrenu razmatranje na višem nivou. Ukoliko se roditelji deteta koje vrši nasilje ne odazivaju na pozive iz škole/vrtića i slično, to se smatra zanemarivanjem deteta i u proces se uključuje Centar za socijalni rad. Pitanje broj jedan za vas: da li je o nasilju reč? Pokušajte da procenite.
Nasilje je teren nasilnika i nerealno je očekivati nadmoć deteta koje ne oseća bes, agresiju niti želju za obračunom. A srećna deca to ne osećaju.
Možda vaše dete može zauzimanjem drugačijeg stava da se zaštiti, a za to mu je neophodna pomoć, stručna ili vaša. Možda će mu značiti da nauči da nije važno šta ko priča o njemu i da bi trebalo da veruje u sebe i svoje izbore, ne obazirući se na opaske sa strane. Možda mu trebaju zagrljaj i razgovor, neki relaksirajući hobi, podrška pri socijalizaciji… Sve će mu pomoći više od šturog saveta: „Budi isti kao on i vrati mu“. Većina dece može i sama toga da se seti, ali procenjuju da je suviše rizično. Ulje na vatru dolivaju roditelji koji dodatno ponize svoje dete komentarima o njegovim tobože slabostima i nesposobnosti da se snađe i odbrani. Takvim roditeljima bi bilo interesantno ponuditi da odmere snage sa nekim jačim i agresivnijim od sebe. Nasilje je teren nasilnika i nerealno je očekivati nadmoć deteta koje ne oseća bes, agresiju niti želju za obračunom. A srećna deca to ne osećaju. To je kao da ubacite u bazen dete koje ne zna da pliva i posavetujete ga da pobedi iskusnog plivača. Pa i niste mu od neke pomoći. U svakom slučaju, bar do završetka nižih razreda osnovne škole, odrasli bi morali da rešavaju ozbiljne probleme. Čak iako sistem potpuno „zakaže“, preuzmite na sebe. Kontaktirajte roditelje drugog deteta. Ne ostavljajte dete samo.
Stavbarno dugo nisam procitala ovako pametan tekst iz bilo koje oblaisti decje psihologiju i pedagogogije.Svaka cast na tekstu ,steta sto nije jos malo vise obradjena ova tema tj da je malo duzi tekst.I ja sama smatram da konflikte dece treba da resavaju i odrasli kako kaze autorka bar do zavrsetka nizih razreda osnovbne a ja mislim i do kraja osnovbne.Deca u tom uzrastu nisu jos sposobna da samostalno odlucuju i jos uce ponasanje ,usvbajaju navike tako da to olako prepustanje njima samima da rese konflikt je samo linija manjeg otpora-lakse za roditelje ali deca lutaju.Cemu onda sluze roditelji i vaspitni sistem ako ne pomazu u usvajanju pravilnog ponasanja-kao sto ptica uci svoje mlade da lete tako i roditelji ako su pravbi treba da uce decu vestini zivota