“Kad sam provodila vreme sa ćerkama, osećala sam se krivom što ne radim. Kad sam radila, osećala sam krivicu što nisam sa bliznakinjama.”
“Karijera, deca, muž, sistem podrške. Savršeno, zar ne? Osim što nije bilo. Ne za mene.” nastavlja Megan. “Srce me je bolelo svakog jutra kada bih poljubila svoje devojčice i ušla u svoj auto, koji sam uzbuđeno kupila zamišljajući u njemu svoju porodicu. Sedela bih za volanom i borila se da ne zaplačem, ponavljajući u sebi da ovako pokazujem devojčicama kako se može biti i majka i zaposlena žena, kako sam naporno radila da steknem karijeru i da ne treba da je napustim, kako su u dobrim rukama naše dadilje.” Poenta je, zaključuje autorka, u ovom poslednjem – da su njena deca bila u tuđim rukama.
“Karijera, deca, muž, sistem podrške. Savršeno, zar ne? Osim što nije bilo. Ne za mene.”
Pokušavala je da skrene misli – pa milioni roditelja rade i ide im sasvim dobro. Mnogima je mnogo teže nego njoj, šta ona ima da se žali? Ravnoteža podrazumeva žrtvovanje na obe strane, i u kući i na poslu.
Kako bi umirila savest, počela je da još više prilagođava svoj radni dan porodici – ustajala je još ranije kako bi jutra provela sa ćerkama. Ručala je u kancelariji, jurila kući da se igra sa njima i sprema večeru. Radila je od kuće tokom večeri.
Odnos sa mužem bio je posebna priča – skoro da ga nije bilo, jer nije bilo ni vremena da misli o njemu.
Svakog dana u vožnji je provodila sat i petnaest minuta.
Veš nikad nije bivao složen, za ćešćenje nikad nije bilo vremena, sudovi bi se gomilali u sudoperi dok ne bi ostali bez čistih.
“Poenta je, zaključuje autorka, u ovom poslednjem – da su njena deca bila u tuđim rukama.”
“Propustila sam neke od najvažnijih trenutaka u odrastanju ćerki, i veliki deo njihove svakodnevice. Dečije knjige ostajale bi netaknute u kesi u kojoj su kupljene. Prestala sam da se posvećujem sebi, jer me je grizla savest čim se ne bih bavila poslom ili decom. Kad sam provodila vreme sa ćerkama, osećala sam se krivom što ne radim. Kad sam radila, osećala sam krivicu što nisam sa bliznakinjama.”
Na kraju je shvatila – “imati sve” je mit. Uvek se mora negde popustiti, i nekima to uspeva. Njoj nije, bar ne u ovoj životnoj fazi. Morala je da zakida na svim stranama, i bila je nesrećna. “Naš ludački, užurbani životni stil nije funkcionisao” zaključila je.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
Nema komentara.