Kada i pokušamo da se prisetimo događaja iz najranijeg detinjstva, najčešće nam je nejasno sećamo li se nečega zaista ili se radi o tome da smo naknadno stvorili te slike u glavi
Većina ljudi ne seća se svojeg ranog detinjstva, do tri, četiri godine. Zapravo, malo nas može da se seti mnogo toga do uzrasta od čak sedam godina. Kada i pokušamo da se prisetimo događaja iz najranijeg detinjstva, najčešće nam je nejasno sećamo li se nečega zaista ili se radi o tome da smo naknadno stvorili slike u glavi bazirane na onome što smo čuli ili videli na fotografijama.
A, zašto je to tako? Taj fenomen zove se “dečja amnezija”, a psiholozima ni danas, nakon veka proučavanja, nije jasno o čemu se tačno radi.
Na prvi pogled može se činiti da kod vrlo male dece memorija nije razvijena kao kod odraslih. Međutim, bebe od šest meseci sposobne su da formiraju kratkoročna sećanja koja traju nekoliko minuta i dugoročna kojih se sećaju nedeljama, pa i mesecima kasnije.
U jednoj studiji deca od šest meseci naučila su da pritisnu polugu vozića kako bi on proradio. Nakon dve do tri nedelje znali su to da urade iako tu igračku od tada nisu videli.
Stručnjaci kažu kako memorijske sposobnosti sazrevaju do adolescencije i to bi moglo da bude najrealnije objašnjenje dečje amnezije. Na razvoj pamćenja utiče nekoliko delova mozga, uključujući one za formiranje, održavanje i vraćanje memorija. Na primer, hipokampus (odgovoran za formiranje sećanja) razvija se do detetove sedme godine.
Deca koja su počela da pričaju bolje pamte
Postoji još jedan faktor u razvoju sećanja kod vrlo male dece – jesu li, kada se nešto dogodilo, počela da govore ili nisu. Stručnjaci tvrde da deca koja su počela da pričaju bolje pamte događaje jer ih verbalizuju. Sproveli su i malo istraživanje da bi videli koliko su u pravu.
Razgovarali su sa mališanima koji su pet godina ranije imali neku nezgodu pa su završili na hitnom bolničkom lečenju (radilo se o uobičajenim dečjim povredama). Oni koji su tada bili stariji od 26 meseci i već počeli da pričaju, sećali su se onoga što im se dogodilo. Mlađi od 26 meseci setili su se vrlo malo toga ili čak ničega, piše iflscience.com.
Takođe, na pamćenje utjiu i kulturološke i sociološke okolnosti. U zemljama koje cene individualnost, npr. u Americi i Zapadnoj Evropi odrasli ljudi se sećaju dublje u detinjstvo od odraslih koji su živeli u kulturama koje više cene povezanost s drugima. To sve zavisi od roditeljskog stila vaspitanja pa su tako na Zapadu roditelji više fokusirani na individualni doživljaj deteta, ono što ono želi i oseća, a manje na povezivanje s drugim ljudima i na društvene rutine.
Izvor: Klokanica
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
VERBATORIA NOVI SAD – mesto gde upoznajemo sebe, otkrivamo urođene talente i postajemo krojači svoje sreće!
Svaka donešena odluka je deo životnog iskustva. Lepog ili manje lepog, ali svakako korisnog. Ono što više izaziva nelagodu jeste neizvesnost pre nego što saznaš da li je odabir bio...
Nema komentara.