Šta se dešava sa tim sećanjima koja izgubimo još tokom detinjstva?
Kako dete raste, pamćenje mu je sve trajnije. Najviše uspomena koje ćemo nositi kroz život nastaje u uzrastu od petnaeste do tridesete godine, jer tada ulažemo puno energije u razmatranje svega, kako bismo shvatili ko smo. Događaji, ljudi i kultura koju usvajamo u tom periodu najviše utiču na naš život, i skloni smo da sve iz tog doba smatramo boljim nego ono što dođe kasnije.
Naravno, neki ljudi bolje pamte događaje iz ranog detinjstva nego drugi. Na to utiču i porodični odnosi, koji opet zavise od kulture. Deca u Kini, kako je pokazala jedna studija, imaju manje ovakvih sećanja nego deca u Kanadi. Naučnici misle da jeto zato što Kinezi manje cene individualnost od Kanađana i samim tim manje vremena provode skrećući deci pažnju na događaje u njihovom životu, pa ih i deca zato ređe uobličavaju u sećanja. Kanađani, s druge strane, podstiču čuvanje uspomena na detinjstvo, pričaju sa decom o njima i time čuvaju dečije sinapse od nestajanja. Jedno istraživanje pokazalo je da odrasli koji su rasli u velikim familijama imaju više sećnjanja na detinjstvo od onih koji su rasli samo sa roditeljima, verovatno zato što se u velikim porodicama češće pominju događaji iz prošlosti.
Na bogatsvo uspomena utiču i majke. Stalno pominjanje događaja iz ranog detinjstva i uključivanje deteta u prisećanje, kao da “jača mišić” za pamćenje, a i dete uči da svoja sećenja oblikuje u priče koje onda lakše i čuva.
Ipak, to što zaboravljamo događaje iz ranog detinjstva, ne znači da oni na nas ne ostavljaju trag. U tom periodu razvijamo koncepte – o tome šta su ptice, psi ili planine – iako se ne možemo setiti prvog susreta sa njima, kada su naši koncepti i nastali. “Ne možete se setiti odlasla na klizanje sa ujka Henrijem, ali vam je jasno da su klizanje i poseta rođacima zabavne stvari” objašnjava Patricija Bauer, psiholog sa Univerziteta Ejmori. “Nikada se nećete setiti kako ste to naučili, ali jednostavno, znate to.”
Od naših sećanja, ali i od priča koje konstruišemo, mi stvaramo naš lični narativ koji tumači i daje značenje stvarima koje pamtimo ili koje nam drugi pričaju o nama. Ti narativi usmeravaju naše ponašanje i vode nas kroz život. Interesantno je i to što, kako starimo, priče koje pričamo o sebi postaju sve bolje, a svoja sećanja posmatamo u pozitivnijem svetlu.
Izvor: Aeon Magazine
Pročitajte još i: 22 koraka do smirenog roditeljstva
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
VERBATORIA NOVI SAD – mesto gde upoznajemo sebe, otkrivamo urođene talente i postajemo krojači svoje sreće!
Svaka donešena odluka je deo životnog iskustva. Lepog ili manje lepog, ali svakako korisnog. Ono što više izaziva nelagodu jeste neizvesnost pre nego što saznaš da li je odabir bio...
Ja povremeno razgovaram sa svojom troipogodišnjom ćerkom o događajima od pre godinu ili dve, međutim sad već nisam siguran da li se ona toga i dalje bukvalno seća (očuvana sinapsa, rekli bi naučnici), ili se prosto seća da smo u međuvremenu razgovarali o tome.