Šta se dešava sa tim sećanjima koja izgubimo još tokom detinjstva?
Kako dete raste, pamćenje mu je sve trajnije. Najviše uspomena koje ćemo nositi kroz život nastaje u uzrastu od petnaeste do tridesete godine, jer tada ulažemo puno energije u razmatranje svega, kako bismo shvatili ko smo. Događaji, ljudi i kultura koju usvajamo u tom periodu najviše utiču na naš život, i skloni smo da sve iz tog doba smatramo boljim nego ono što dođe kasnije.
Naravno, neki ljudi bolje pamte događaje iz ranog detinjstva nego drugi. Na to utiču i porodični odnosi, koji opet zavise od kulture. Deca u Kini, kako je pokazala jedna studija, imaju manje ovakvih sećanja nego deca u Kanadi. Naučnici misle da jeto zato što Kinezi manje cene individualnost od Kanađana i samim tim manje vremena provode skrećući deci pažnju na događaje u njihovom životu, pa ih i deca zato ređe uobličavaju u sećanja. Kanađani, s druge strane, podstiču čuvanje uspomena na detinjstvo, pričaju sa decom o njima i time čuvaju dečije sinapse od nestajanja. Jedno istraživanje pokazalo je da odrasli koji su rasli u velikim familijama imaju više sećnjanja na detinjstvo od onih koji su rasli samo sa roditeljima, verovatno zato što se u velikim porodicama češće pominju događaji iz prošlosti.
Na bogatsvo uspomena utiču i majke. Stalno pominjanje događaja iz ranog detinjstva i uključivanje deteta u prisećanje, kao da “jača mišić” za pamćenje, a i dete uči da svoja sećenja oblikuje u priče koje onda lakše i čuva.
Ipak, to što zaboravljamo događaje iz ranog detinjstva, ne znači da oni na nas ne ostavljaju trag. U tom periodu razvijamo koncepte – o tome šta su ptice, psi ili planine – iako se ne možemo setiti prvog susreta sa njima, kada su naši koncepti i nastali. “Ne možete se setiti odlasla na klizanje sa ujka Henrijem, ali vam je jasno da su klizanje i poseta rođacima zabavne stvari” objašnjava Patricija Bauer, psiholog sa Univerziteta Ejmori. “Nikada se nećete setiti kako ste to naučili, ali jednostavno, znate to.”
Od naših sećanja, ali i od priča koje konstruišemo, mi stvaramo naš lični narativ koji tumači i daje značenje stvarima koje pamtimo ili koje nam drugi pričaju o nama. Ti narativi usmeravaju naše ponašanje i vode nas kroz život. Interesantno je i to što, kako starimo, priče koje pričamo o sebi postaju sve bolje, a svoja sećanja posmatamo u pozitivnijem svetlu.
Izvor: Aeon Magazine
Pročitajte još i: 22 koraka do smirenog roditeljstva
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Grešite, niti su sve žene iste, niti su svi muškarci isti. Mi biramo iste.
"Kad vidite, recimo, da ljudi ulaze iz jedne veze u drugu, iz jednog braka u drugi brak i da uvek imaju isti komentar, tipa: 'Sve su žene iste' ili 'su...
Ranko Rajović – U škole se mora vratiti osmeh, a izbaciti stres
Teško je uskladiti sad i obaveze i časove u igru. Ali evo primera, dajte onda - paukova mreža, čarobna linija da vode loptu... Mada neko kaže - pa to nije...
KADA LENJOST NIJE LENJOST Odbrana iscrpljenih, izrabljenih i prezaposlenih
Šta lenjost zaista jeste, a šta lenjost nije? Da li je rad zaista centralni deo našeg identiteta? Zašto se marljiv rad nagrađuje a i sama potreba za odmorom smatra sramotom?...
Snežana Golić: Kako pomoći tinеjdžеrima sa manjkom ambicioznosti
Široka lеpеza ponuda u 21. vеku prеlеpa jе za nеkog ko jе slobodan, ali vеoma strеsna za onog ko jе vaspitan da idе samo u jеdnom smеru, dodajе sagovornica. Nеki...
Ja povremeno razgovaram sa svojom troipogodišnjom ćerkom o događajima od pre godinu ili dve, međutim sad već nisam siguran da li se ona toga i dalje bukvalno seća (očuvana sinapsa, rekli bi naučnici), ili se prosto seća da smo u međuvremenu razgovarali o tome.