Piše: Vedrana Rudan
Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego naleti na nekog ozbiljnog. O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?
Moja djeca nisu ispunila ništa od onoga što sam od njih očekivala. Kad su bila mala sina sam vodila na njemački, talijanski, nogomet, vaterpolo, tenis i šah. Kad je ona bila mala išla je na balet, ritmiku, pjevanje, engleski, tečaj glume. Sve sam im dala, sve pružila. Kći nije postala ni glumica ni pjevačica, čak ni teve voditeljica. Radi u školi.
Sin nikako da se oženi a nije peder. Nije ni nogometaš ni predsjednički kandidat. A trideseta mu kuca na vrata. Kako mu godine idu bit ću sretna ako postane zaposlen. Diplomirao je povijest. A toliko je obećavao…
Da sam onda znala što danas znam sa njima bih razgovarala onako kako razgovaram sa svojim unukom. Ne želi nositi šal oko vrata. “Tko jebe šal”, kažem djetetu koje me neće cinkati roditeljima jer zna da je “riječ na j” zabranjena. Želi sa mnom popiti gutljaj pive. Popije ga. Za doručak hoće šunku bez kruha. Jede šunku bez kruha. Ne voli prati zube. Kad je kod mene ne pere ih. Lud je za prženim krumpirom koji se valja u majonezi. To nam je ručak kad smo sami.
