Koliko god da nam je teško poverovati, detinjstvo nije postojalo odvajkada.
Najdžel Lata
MOJE, TVOJE I NAŠE DETE – Do boljih odnosa u nebiološkoj porodici
Prevod sa engleskog Kornelija Rakić – Odri
Izdavač: Psihopolis, 2017.
Koliko god da nam je teško poverovati, detinjstvo nije postojalo odvajkada. Naravno, ne znači da smo se rađali kao kosmati odrasli ljudi – jer bi to bilo zastrašujuće i uvrnuto, a da ne spominjemo koliko bolno za majke – već da društvo nije uvek izdvajalo detinjstvo kao zasebnu fazu života. Nije se uvek smatralo da se svet okreće oko dece, niti da postoji bilo šta specijalno što za njih treba činiti. Tokom većeg dela ljudske istorije na decu se gledalo prosto kao na „male ljude koji čekaju da porastu“. U nečemu su deca bila ograničena, jer nisu mogla da nose težak teret kao pravi odrasli, ali su zato imala i neke prednosti, jer su bila dovoljno mršava da se popnu u odžak da ga očiste i dovoljno mala da se zavuku u skladište broda i donesu barut i topovsku đulad za vreme žestokih i izuzetno krvavih bitaka na moru. I moramo priznati, ako vas pirati gađaju teškom topovskom artiljerijom iz neposredne blizine, definitivno će vam biti potreban neki slabašan desetogodišnjak, „majmunče za barut“, kako su ih iz milošte zvali, da se u lakim skokovima spusti i donese još baruta.
Prema današnjim merilima sve nam je ovo potpuno strano, jer deca danas moraju da stoje sto metara udaljena od mesta ispaljivanja vatrometa, i to iza zaštitne ograde, čvrsto držeći mamu ili tatu za ruku. Šta se desilo, pa se sve promenilo? Zašto više ne angažujemo decu da nose onoliko cigala koliko smo mi nosili nekada? Otkuda to da se danas odžak čisti dugačkom četkom, a ne da nam dođe mali dečak, majmunče za odžake, da se zavuče i očisti ga?
Ljubav.
Glupa, glupa ljubav.
Brak poput okova
Institucija braka prilično je dobro funkcionisala sve dok se ljubav nije umešala. No, ipak moram da istaknem da pod izrazom „prilično dobro“ podrazumevam da se tada makar jasnije videlo šta je zapravo bilo posredi: prosta strateška računica ili finansijsko udruživanje. Brak se sklapao da biste popravili materijalno stanje. Bilo da se radilo o sticanju moćne tazbine, dobijanju nešto keša, poboljšanju socijalnog statusa, sklapanju povoljnog biznisa, stvaranju političkih ili vojnih saveza, ili samo o povećanju broja radno sposobnih u kući, razlozi za brak su bili sasvim jasni – i definitivno neromantični.
Dugo se ideja da se osoba ženi odnosno udaje iz ljubavi smatrala sebičnom i posve glupom. U srednjem veku, Francuzi su na ljubav gledali kao na oblik ludosti koja se najefikasnije leči seksualnim odnosom. U drevnoj Indiji se zaljubljivanje pre braka smatralo neodgovornim i nedruštvenim činom. U sedamnaestom veku u Americi i Evropi bi vas sveštenik savetovao da je najbolje venčati se s nekim koga ćete s vremenom zavoleti, ali se ne sme previše voleti, jer je to oblik idolopoklonstva.
Dakle, opšte uzev, brak je kroz istoriju bio prilično sumorna institucija. Ljudi se nisu venčavali zato što su voleli tu osobu, već da bi popravili renome porodice, uvećali imovinsko stanje ili stekli više radne snage. Moglo bi se reći da su pisci većine romantičnih istorijskih romana omanuli u svakom pogledu. Ipak, stvari su krenule u romantičnom pravcu.
Kako je kravlja balega promenila svet
Početkom osamnaestog veka dogodilo se nešto veoma bitno: otkrili smo kravlju balegu. Možda ovo zvuči pomalo dosadno, ali to je zapravo bio prvi korak u nizu događaja koji će promeniti svet. Do tada su se poljoprivredom ljudi bavili nekako nasumično. U čitavoj Evropi glad se javljala ciklično, jer su usevi redovno propadali, što je često dovodilo do katastrofalnih posledica. U proleće 1315. godine neobično obilne kiše prouzrokovale su jednu od najpogubnijih epidemija gladi koju je Evropa u svojoj istoriji doživela. Milioni ljudi su umirali od gladi, kriminal je cvetao, čak je bilo i slučajeva kanibalizma i čedomorstva. Nisu to bila baš zanimljiva vremena, ali ništa od ljudožderstva i čedomorstva nije moglo bolje da natera svet da razmisli o uspešnijim načinima uzgajanja hrane.
Veliki preokret usledio je kada su paori zaključili kako da nadomeste hranljive sastojke u zemljištu koje su prethodni usevi potrošili. Počeli su da koriste kravlju balegu; dakle, počela je upotreba đubriva. Danas nam sve to deluje prirodno i očigledno, ali kada se đubrivo prvi put počelo koristiti u većim razmerama, bio je to revolucionarni poduhvat, koji je promenio svet. Istoričari su ga nazvali velikom zapadnom agrarnom revolucijom, i zaista je to i bio. Bolja obrada zemlje davala je veće prinose, što je zauzvrat hranilo više ljudi nego čeprkanje po jalovoj zemlji. Počele su i opšte migracije u gradove, što je dovelo do druge velike revolucije tog vremena: industrijske revolucije.
Industrijska revolucija je bila mnogo velika stvar. Kada je Englez Tomas Saveri 1698. patentirao parnu mašinu za ispumpavanje vode iz rudnika uglja, bio je to ogroman korak napred za industrijsku revoluciju. Još jedan Englez, Džems Vat (Watt), usavršio je 1769. ovaj pronalazak, i tada je sve krenulo punom parom napred.
Naravno, mora se naglasiti da nisu svi toliko uzbuđeni zbog istorijata parne mašine. Neki jesu, ali većina nas nije. Ono što jeste uzbudljivo, međutim, jesu ajfoni, automobili poput „Aston Martina“, pegle za kosu, rok zvezde i kapučino. Sve ovo je vrlo „kul“ i svoje postojanje duguje tim nekadašnjim pametnim Englezima, jer bez njihovih čudesnih parnih mašina ne bi bilo industrijske revolucije, a bez nje bi moderni svet bio veoma turoban, pa bi svako imao kovrdžavu kosu, a umesto SMS poruka morali bismo da šaljemo golubove pismonoše.
No, te nove masovno proizvedene sjajne mašine i predmeti koje kupujemo doneli su nam i više vremena da razmišljamo o životu, univerzumu i o svemu ostalom.
U tih stotinak godina koje su direktno vodile u industrijsku revoluciju ljudi poput Isaka Njutna (Newton) i francuskog filozofa Voltera (Voltaire) bili su lučonoše onoga što danas nazivamo prosvetiteljstvom. Dali su sve od sebe da pomoću razuma, nauke i logike svrgnu apsolutni autoritet crkve. Verovali su da nauka i razum mogu da objasne funkcionisanje sveta mnogo bolje nego što je to do tada činila crkva. Mislioci prosvetitelji uradili su golem posao. Naučnici su u tom dobu izmislili mnogo značajnih pronalazaka. Nisu, doduše, izmislili ajfon niti toster koji automatski izbacuje hleb, ali jesu postavili osnove koje su kasnije omogućile nastanak ajfona i tostera.
Ali, kako je to često slučaj kroz istoriju, taman kada je izgledalo da se sve dešava kako treba, došli su neki novi ljudi i doneli napredak, ali istovremeno i mnogo konfuzije.
Romantičari
Nadiranjem industrijske revolucije i čuda zvanog masovna proizvodnja, neke luksuzne stvari koje su nekada samo aristokrate mogle sebi da priušte sada su polako postajale dostupne i običnom svetu. Dobili smo lepše šešire i bolje cipele, ali nekako što smo više imali, to smo više i želeli. Ljudi poput Voltera i Njutna rekli su da će nam razum i racionalno razmišljanje rešiti sve probleme, ali smo mi želeli više od toga. Hteli smo i da se osećamo dobro.
I tako su na scenu stupili novi pokretači i uzbunjivači. Nazivali su se „romantičarima“, i mada taj naziv zvuči kao ime rok grupe iz pedesetih, oni su zapravo bili pesnici, filozofi i intelektualci koji su zatvorili vrata džordžijanskog perioda (1714–1830. – Prim. prev.). Posuli su cveće po tlu, silne suze lili, grlili se, a onda pisali pesmu o celom doživljaju. Romantičari su bili jedna ekipa puna strasti, koja je smatrala da su emocije jednako realne kao i parna mašina. Divili su se umetnicima, poetama, a najviše su voleli da osećaju strahopoštovanje prema planini ili da ih ponese neka priča puna strave. (Verujem da su na žurkama bili veoma zabavni, ali sam jednako uveren da su ubrzo postali iritantni. Malo strahopoštovanja je sasvim okej, ali od previše vam dođe da počnete da šamarate ljude oko sebe.)
Da se svet zaustavio tada, romantičari verovatno ne bi naneli previše dugoročne štete svom tom melodramom i divljenjem, ali jesu ostavili veliki trag time što su čitav koncept braka i porodice postavili na nove noge. Romantičari su odbacivali ideju braka radi strateških dobitaka i mnogo pre nego što će Džon, Pol, Ringo i Džordž stupiti na scenu, jednoglasno izgovorili da „sve što je potrebno jeste ljubav“. Zastupali su stav da u braku ljubav ne samo što je prihvatljiva već je i suštinski potrebna. Romantičari su smatrali da je ljubav sama po sebi smisao i kraj. Venčajte se ako morate, ali širite ljubav gde god možete – to je bio njihov moto, što su i sami praktikovali na raznorazne besprizorne načine.
Štaviše, uticaj romantičara nije se zaustavio na braku koji se zasniva na ljubavi. Oni su želeli cele srećne porodice pune ljubavi. Ideja se ukorenila u poznom viktorijanskom dobu (1837–1901. – Prim. prev.), pa porodice nisu više bile javna mesta za proizvodnju (mini fabrike), već su postale privatna mesta, zaklonjena od veće zajednice. Istovremeno se smanjila i smrtnost dece, a ljudi su počeli svesno da ograničavaju broj dece koju rađaju. Ova dva faktora, u sprezi s romantičnim idealom sladunjavo emotivnih ljubaznosti i naletom ljubavi prema deci, rezultirala su eksplozijom interesovanja i saveta o tome kako da se najbolje vaspitavaju potomci u ovom novom svetu u kojem je dete u centru pažnje. Džejms Ferčajld, čovek s tako prigodnim prezimenom (Fairchild – lepo dete. – Prim. prev.), u svom delu Moralna filozofija, ili nauka o obavezama (Moral Philosophy, or the Science of Obligation, 1869) kaže:
U svim nastojanjima da se poprave odnosi pojedinca prema društvu, ne smeju se zaboraviti interesi porodice. Svaki drugi savez, građanski ili crkveni, sekundaran je po važnosti u odnosu na porodicu…
U ovoj novoj viziji porodice deca su zauzela centralno mesto, a roditelji su počeli na sistematičan način da razmišljaju o njihovoj sreći. Izmislili smo koncept detinjstva, u kojem su deca postala realna klasa ljudi, čiji pripadnici imaju specifične potrebe, koje roditelji treba da zadovolje. Fokus se premestio sa uspeha porodice kao celine na postignuća deteta kao pojedinca. Do tada se radilo o tome da dete pomaže da se izgradi selo, a ne da selo podiže dete. Od tog preokreta selo je palo u drugi plan, a potrebe deteta počele su da usmeravaju život porodice.
I upravo su tu zapravo nastali problemi. Uskoro su doneli zakone o zabrani zapošljavanja dece, a školovanje je postalo obavezno. Već su početkom dvadesetog veka roditelji dobijali spiskove, kako vidimo iz knjige Džona Djuija i Džejmsa Tafta Etika: Američka zbirka nauka (John Dewey, James Tuft, Ethics: American Science Series, 1908):
Kompleksno osećanje, ljubav, koje se nalazi u savršenom porodičnom životu, s jedne strane je (1) osećanje ili emocija; s druge strane (2) cilj, volja. Oba su modifikovana i osnažena (3) roditeljstvom i (4) društvenim i verskim uticajima.
Tadašnji konzervativci su uradili ono što konzervativci najbolje umeju: brinuli su i katastrofično predviđali da će sve ove koještarije o ljubavi, o braku za svakoga i o srećnoj deci dovesti do propasti sveta kakvog ga znamo. Smatrali su da društvo može da opstane samo ako se određeni ljudi venčaju s drugim određenim ljudima i prave decu baš kakvu treba. Ljubav s tim nema nikakve veze. Štaviše, ako bi ljudi iznenada odlučili da je ljubav dovoljno dobar razlog za brak, pa kuda bi to odvelo? Da li bi siromašni odjednom mislili da i oni imaju pravo na brak? Šta će biti ako se neka dobra devojka iz fine porodice „zaljubi“ u momka iz pogrešnog kraja grada?
A ako se smatra da deca zaslužuju posebnu pažnju i brigu, kako će se onda odžaci čistiti? Ko će donositi topovsku đulad na ratnim brodovima? Ko će raditi u tesnim rudarskim oknima i prljavim fabrikama? A još ako i siromašnu decu školujete… Gde je tek tome kraj?
Ništa dobro neće izaći iz cele ove priče o ljubavi i detinjstvu, mrmljali su konzervativci, odmahivali glavom i brinuli.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.