Moji prijatelji su pre neko vreme dobili decu. Prvo ćerku od četiri i po godine a onda za manje od šest meseci i sina. Znam, ništa vam nije jasno.
Upoznali smo se na letovanju, dva ne baš mlada bračna para. Iščekivanje trudnoće i problemi sa neplodnošću već su se ušunjali u naše živote. Dok je za nas godina dana “bezdecosti” bila duga kao deset, njima se peta otegla na tri života. Zajednička muka nas je zbližila. Pošto ne živimo u istom gradu, druženja su bila sporadična, telefonska i na zajedničkim putovanjima.
I onda se desilo da sasvim prirodno posle dve godine čekanja i ni jednog indentifikovanog problema zatrudnim. Sreća, radost. Neizmerna i neopisiva.
Posle nekoliko meseci pitanje je bilo kako im javiti. Znala sam da će se radovati, čestitati. Znala sam da godinama samo drugima odlaze na babine, krštenja, kumstva. Znala sam da su sve probali. Ona je dovela svoje zdravlje u pitanje posle pet veštačkih oplodnji i deset godina truda i iščekivanja. Nikada, nijednom nije ostala trudna. U pitanju je bio potpuni sterilitet.
Opet smo se našli na letovanju. Nas troje i oni. Družili smo se na uobičajen način, isti mi ali opet sasvim drugačiji. Nas dvoje kao roditelji očarani njime. Našim detetom, hodajućom lutkom. Dete trepavice i loknice. Dete smejalica i zvezdice u očima. Dete, koje nam je ispunilo snove.
Vratili smo se svojim kućama i životima, povremeno se čuli i videli. Znala sam da im je na kraju ostalo samo usvajanje i da su se odlučili za taj korak ali da je proces dug a oni već iscrpljeni i emotivno i materijalno.
Sledeći telefonski poziv, opet sam trudna. Čestitaju, raduju se. Kada sam se porodila i situacija uzbuđenja primirila, pozvali smo ih da vidimo kako su, ima li kod njih nešto novo.
Bio je februar, muž ih je pozvao, uobičajeno, kako ste, kad ćete u naš kraj i čudno zbunjeno “evo daću ti Katu”. Ne kapiram zašto mi daje slušalicu tako sav sluđen. Sa druge strane vrlo brzo i šturo čujem: “Evo vratili smo se pre par dana, jedva smo izašli iz Ukrajine, znaš tamo je baš ozbiljno počeo rat. On je isti majka ima mesec i po dana a ona je divna sad je napunila četiri. Ne mogu preko telefona, videćemo se i ispričati. Umorni smo, mali plače a ona je nešto slinava, pa smo na dežurstvu (smeh), znaš već kako je.” Toliko sam šokirana da jedva uspevam nešto da prozborim. Pozdravljamo se i sve liči na neku šalu ali pogled na mog muža mi jasno daje na znanje da smo čuli isto.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.