Veliki srpski pesnik za decu, pisac i satiričar Duško Radović, uvek je više cenio nezavistan, buntovan i razigran duh od onog akademskog, a školu je često video kao krivca za to što se iskrenost, maštovitost i radost detinjstva pretvaraju u učmalost, izveštačenost i smrtno dosadnu ozbiljnost prazne „učenosti“ odraslih. U tom duhu su i njegove misli o školi koje je izrekao ili napisao tokom svog života:
„Čim dete pođe u školu, čim ozbiljnije uđe u svet odraslih – ono počinje konvencionalno da misli i da se ponaša, da usvaja šablonski formulisane istine o svetu i životu. To je tragična okolnost za čoveka jer gubi smisao da se igra.“
„Škola ne sme ličiti na bolnicu za lečenje dece od života i zdravlja, od radoznalosti i aktivnosti, od sopstvenih iskustava i stvaranja.“
„Bilo bi dobro kada bi škola mogla da prihvati obavezu da ne samo uči već i nauči dete zdravo i sposobno za školu.“
„Tragično je kako deca, čim pođu u školu, izgube čistotu i vedrinu individualnog saznanja, doživljaja i smisao autentične interpretacije. Škola i praktičan život nameću im šablone i dogme, deca umesto radosti doživljaja prihvataju rutinsko prepoznavanje golih funkcija stvari i pojava.“