Zastani. Udahni. Glava ti je puna, čini ti se da će eksplodirati. Potrebno ti je da se osamiš jer količina informacija, užurbanost, buka, glasovi, brzina dešavanja – sve te je zamorilo.
Pomisliš li, onda, u tom momentu, kakav je u svakom trenutku osećaj plavog leptira koji živi u tvom komšiluku? Onog sa beskrajno dubokim pogledom koji, svakog jutra kada prođe pored tebe, želi nešto da ti saopšti. Taj zvuk od kojeg, naizgled neopaženo, pobegneš nije jauk ni žalopojka, samo iskrena molba. Molba da razumeš njegove roditelje kada svako veče pitaju da li možeš malo da smanjiš muziku jer ti i leptir delite isti zid zgrade. S te druge strane zida je čitav jedan univerzum – neiskazan, a poseban. Tebi nerazumljiv, a i nedostižan.

Zastani. Ali, ne zuri. Nije prostojno, a ni prijatno leptirovim roditeljima da upornim pogledom pokušavaš odgonetnuti zašto se plavi leptir ponaša, po tvom mišljenju, neprimereno tu na javnom mestu dok ga oni pokušavaju obuzdati. Mada naviknuti, nisu pomireni sa stalnim upitnim pogledima nepoznatih ljudi, baš kakav je tvoj.
Ne osuđuj i ne pomišljaj da bi ti mogla nešto drugačije. Nežnost plavog leptira ako te nije dotakla, nemaš pravo da donosiš zaključke šta bi moglo bolje ili više.
Ne prevrći očima zbog svetla koje je osoblje ordinacije u koju si došla, sa punim razumevanjem, prigušilo zbog leptira. Znaš i ti, kad ti se posle napornog dana zamore oči, da ti ne prija jaka svetlost.
Ne izbegavaj kontakt ako poželi da komunicira sa tobom na svoj način. Možda nećeš shvatiti iz prve šta želi da ti poruči, kao što ni tebe ponekad ne shvate drugi, ali bar se potrudi, leptiru će to značiti, jednako kao i tebi.
I ono što je najvažnije – ne sažaljevaj! Otkud ti pravo? Dok gledaš u hrabrost koju ne možeš ni da naslutiš, pogled divljenja je jedino primeren.
Kao što nametljivost može biti neprijatna, tako i okretanje glave nije način ponašanja koji je prikladan. Leptir je dete, leptir je osoba kao i sve druge koje srećeš svakodnevno, samo što nismo dovoljno senzibilni i pažljivi da ih razumemo.
Ne okreći glavu ni figurativno. Upravo je biti tu, a ne dizati buku, ne upirati pogledom kao prstom u bolnu ranu, ne postavljati pitanja čiji odgovori služe samo da zadovolje tvoju puku radoznalost, nekada najveća pomoć leptirovim roditeljima.
Možda ne možeš da ih odmeniš, da preuzmeš deo njihove brige, da učiniš ono što je dužnost sistema, ali možeš da shvatiš da je leptir isti kao ti, samo osećajniji i samo koncentrisaniji na one stvari koje tebi promiču.
Za sve plave leptire i njihove porodice budimo tu, ne samo 2. aprila!

