Lazar Komarčić
ZLATNA KOSTADINKA (odlomak)
Velija djela tvoja jesu Gospode!
Detinjstvo! Zlatno doba u životu čovekovu! Ti svojom bezazlenošću i grliš i ljubiš ceo ovaj svet; ti ne poznaješ izvore ljudskih gorčina, ljudske pakosti, zavisti, lukavstva; ti ne letiš za taštom slavom ljudskom! Ti se svemu raduješ, a na te se sve osmejhuje, i gore i dubrave, i nebo i zemlja, i mala buba Mara i šareni leptirak! Detinjstvo! Zlatno doba u životu čovekovu!
I
Od sviju praznika deci je najmiliji Božić. Kad zaciči prase u avliji, decu stane vrisak: koje je obuveno izleti obuveno, a koje je boso izleti boso. Posle se otrči u komšiluk da se ova božićna radost podeli s drugom decom.
*
To je bilo na Badnji dan. Prasaca puno kao i na Tucindan. Ćurke kauču na sve strane; a ovde-onde i po koja ovca blekne.
Mališin otac kupio još juče pečenicu, a kad je video da su danas jevtinije, on izađe u čaršiju te kupi jaš jednu, a čiča-Mija doneo im i jednu dvisku. Kad su je zaklali, iz nje su tri oke loja izvadili. Mališa nam je u dva maha doletao te nam je javljao šta se sve u njihovoj kući za Božić oprema. „Majka je reče, umesila tri tepsije kolača i pitu s orasima, a pitu je, veli, i medom namazala.“ A kad pripucaše puške ne mogosmo se uzdržati da ne izletimo u avliju. Popesmo se na tarabu. Ala ono beše lepo! Nasred avlije vatra naložena. Ona se beše razgorela; a plavkast dim je ovde-onde, iz pokog pregorelog ugarka izbijao… Pečenice nastavljene. S jedne strane okretao je Marko Dževrlja prase, a s druge Gavro Purak jagnje. Kalfa Toša je obilazio unaokolo s velikim žaračem, te vatru čarkao i žar izgrtao.
U jedan mah opazi nas Mališa, dotrča nam i povika: „Sad će Ostoja da zakolje i ćurana i ćurku!“ To reče, pa otrča gore velikoj šupi. Mi pogledasmo i odista videsmo Ostoju gde se sago i kolje ćurke. Ah, to neću nikad zaboraviti! Siroma’ ćuran – kako se otimao! Kako je skakao i krilima mlatarao! Odleteo je čak do drvljanika!