Koliko je od tog doba prošlo godina, a koliko je prošlo i došlo Božića, i nijedan nam se nije tako uneo u dušu i srce naše kao onaj Božić
*
Nešto se, dok smo mi spavali, moralo dogoditi; ali kako je to moglo biti a da mi ne čujemo i ne opazimo?!
U taj mah neko progovori pred našim vratima.
To je bio očev glas. On će upitati:
„Jesi li to ti, pobratime?“
„Ja sam“ – odgovori jedan potmuo i gotovo promukao glas.
„Je li gotova?“ – upita moj otac.
„Istištala se kao duša! Oka je samoga pretopa!“ – odgovori onaj promukli glas.
„Idi i donesi je!“ – reče moj otac i onda stade otresati noge pred vratima… Vrata se otvoriše i otac uđe u kuću, a za njim kuljnu nekakva gusta para, a sneg sunu ispod očevih nogu. Otac je bio sav beo od snega, kao da je po njemu sejano brašno. Napolju se čuje zviždanje vetra, a na kućnim prozorima načinile se šare od leda.
Čim oca ugledah ja šmuknem u sobu. On nas nije hteo ni zvrčkom zvrcnuti, a opet smo ga se bojali kao žive vatre…
*
Majka nas je posle umila i obukla. Obuče nam nove košulje, pa onda meni i mome bratu crvene đečermice, što nam ih je za Božić skrojila i sašila od svoje stare anterije, i onda nas opasala novim tkanicama, što nam ih je naša teta Stana dala na Materice, kad smo je vezali; ali ništa nas nije tako obradovalo kao kad nam obu nove čarape i kad odnekud popadoše za me i brata novi sarački opančići, a za moju malu sejku patice, crvene kao krv! Sejka je još dobila i neko fistanče od zelene ćitabije, a ja i brat nove fesove s plavim kićankicama i belom izreckanom hartijom!
Bože, ja naše radosti! Koliko je od tog doba prošlo godina, a koliko je prošlo i došlo Božića, i nijedan nam se nije tako uneo u dušu i srce naše kao onaj Božić kad nam je Mali Rade bio polažajnik.
Kad smo bili gotovi, majka nam reče da izađemo u kuću i da oca poljubimo u ruku. I mi svi troje odosmo u kuću. Otac je sedeo pored ognjišta i pravio od žutog voska božićne sveće.
„Oco, ja imam crvene patice!“ – prva povika naša mala sejka. Otac se okrete. On opusti sveće na jednu cepku, pa nas sve troje uze i metnu na krilo i onda nas stade cuckati i tepati nam. Sejki je kazao: „Ti si moja crvenperka!“, a mome bratu? „Ti si ocino zlatno perje!“, a meni je kazao: „Gle, gle, maconje moga!… Kako se junak obukao i spremio, kao da će nekome u svatove!“ A mi? Mi smo se topili u nekom dotle nepoznatom milju.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
1 komentar.