Koliko je od tog doba prošlo godina, a koliko je prošlo i došlo Božića, i nijedan nam se nije tako uneo u dušu i srce naše kao onaj Božić
U taj mah lupi naša kapija, a malo zatim neko stade otresati pred kućnim vratima sneg, pa će onda povikati:
„Božić bata, otvor’te mu vrata!“
To je bio onaj malopređašnji promukli glas. Mi poskačemo s očevog krila, a otac se okrete materi: „Žito!“
I majka donese rešeto sa žitom: ovsom, ječmom, kukuruzom i pšenicom; a onaj glas opet povika:
„Božić bata, otvor’te nam vrata!“
Otac priđe s rešetom vratima. Tu malo zastade, dok će onaj glas i po treći put učiniti:
„Božić bata, otvor’te mu vrata!“
Na to će otac povikati:
„U ime ’Rista Gospoda Boga i njegovoga svetlog roždestva, donesi nam svako dobro i sreću, bracku ljubav i Božji blagoslov!“
I onda se vrata na kući otvoriše, a na vratima se ukaza jedan omalen čovek. I njega je popao sneg. Na rukama je nosio pečenicu na ražnju, veliku, kakvu dotle nikad imali nismo.
To je bio Mali Rade, a zvali su ga i pijani Rade.
On nas sve pogleda nekim blagim i dobroćudnim pogledom, pa će onda reći:
,,’Ristos se rodi!“
I otac mu na to odgovori:
„Vaistinu se rodi!“ – i onda posu žitom i njega i pečenicu, pa će reći:
„Ristos po sređe nas!“
A na to mu Rade odgovori:
„I jest i budet!”
Posle ovoga Rade pronese pečenicu svud unaokolo, a uz to je pevao:
U Božića tri nožića,
Jednim reže česnicu,
A drugijem gibanicu,
A trećijem pečenicu!…
A na svaki ovaj otpev otac ga je posipao žitom i odgovarao:
„Neka je slava Gospodu Bogu, koji je dao i blagoslovio!“
Posle ovoga Rade prisloni pečenicu uz duvar odmah iza dolapa, pa onda uze jednu stoličicu i namesti je odmah prema vratima od furune. Tu sede, uze jedan ugarak iz furune i stade njim džarati po furuni. Bože, letele su varnice na sve strane kao zlatni rojevi pčela. I koliko je god puta gurnuo ugarkom u vatru, on bi izgovorio:
„Ovoliko ti bilo u toru ovaca, a ovoliko u polju govedi; ovoliko imao jaganjaca, a ovoliko prasaca; ovoliko imao u kotaru sena, a ovoliko na gumnu stogova; ovoliko nastavio kazana, a ovoliko ti se izrojilo košnica!“
A moj mu je otac odgovarao:
„Čuo te Bog i Majka Božja!“
Naša se duša topila u nekom nebeskom blaženstvu. I meni se odista činilo da sve ovo i vide i čuju i Gospod Bog i Majka Božija.
Iz knjige: Licem prema Božiću – božićne priče srpskih pisaca od 1900. do 1941. godine, Službeni glasnik – Gramatik 2015.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
1 komentar.