Koliko je od tog doba prošlo godina, a koliko je prošlo i došlo Božića, i nijedan nam se nije tako uneo u dušu i srce naše kao onaj Božić
*
U celom našem komšiluku nije bilo nijedne kuće u kojoj nije ciknulo prase ili se čulo kaukanje ćuraka. Samo je naša avlija bila nema. Otac beše i jutros, kao i juče, rano ustao i nekud otišao. Mi smo mislili da je otišao da i nama kupi pečenicu, a već za ćurku nismo bogzna toliko ni marili. Još smo se nadali da će nam kupiti i cipelice; ali bismo na sve zaboravili, samo kad bi nam pečenicu doneo.
Dugo smo i dugo sedeli pored prozora i gledali hoće li se otac s koje god strane pomoliti, a čim zaciči prase ozdo ulicom, a mi se još bolje nadvirimo, da vidimo hoće li u našu avliju; a moja mala sejka poviče: „To je naša gica!“
Ali kako se okarimo kad se ona cika stane udaljavati sve dalje i dalje od naše kuće! Već se poče i smrkavati, a oca još nema; ljudi su prolazili tamo-amo, ali našeg oca nema! Ni danas ne znam šta mi odjednom bi, te otrčim materi, obesim joj se o vrat i stanem plakati. Zaplaka i moj mlađi brat, zaplaka i moja mala sejka. Majka nas sve troje stade ljubiti i milovati. Ona nas nije pitala što plačemo; ona nas ne htede ni tešiti. Ona je osetila našu tugu i naš bol, jer
se i njene oči napuniše suzama. Mene su te suze još više poplašile: one su nam kazivale da ćemo mi ostati i bez obuće i bez pečenice!
Pred samo veče počeo je i sneg padati. To nas je malo razgalilo. Božić bez snega – nije ništa. Dva-tri puta smo izlazili napolje, ali smo se brzo morali vratiti u kuću. Sneg je sipao, kao da ga je neko na sito sejao, a nekakav hladan vetar brijao je kao brijačica! Majka nekud izađe. Ne bi je pozadugo. Kad se vratila, donela je odnekud puno krilo očinjaka, a iscepala je i jednu gredicu iz kokošara. Soba se malosmlači.
Majka je posle opet nekud otišla. Kad se vratila sva je bila snežava. Ona je nešto donela u mahrami, otkud, šta, to mi ne znamo, ako nije onaj tanjirić pilava s jeguljom. Mi smo to večerali uoči Božića.
Posle smo odmah polegali i pospali.
*
Šta se dalje u našoj kući te noći, noći uoči Božića događalo, to mi ne znamo. Taman sam oči oklopio, a meni se učini da se vrata na sobi sama otvoriše. Ja pogledam. Na pragu je stajala nekakva ljudina. Onu njegovu grdnu bradurinu, što se otegla do samih nogu, kao da i sad gledam. Kosa mu se za čitav aršin po zemlji vukla. I to, upravo, i nije bila kosa već nekakvo, kao sneg belo, kao srebro blistavo runo. I on je bio sav snežav. Na svaku dlaku i od kose i od brade i od brkova beše napadao sneg, kao na granje od drveta! On je gledao pravo u mene. Htedoh da viknem majku, ali ne mogoh. Nešto me beše u guši steglo; hteo sam da sakrijem glavu pod guber, ali i to ne mogoh. Snaga me beše izdala; a ona grdosija od čoveka nije me iz očiju popuštala. On je nešto šaporio, ali se nije moglo čuti šta. I ja u taj mah kao čuh glas očev. On nam reče: „Deco, molite se Gospodu Bogu!“
Još nigde zore, a nas je majka probudila. Ona nas je ljubila i tepala nam: „Ustanite, deco moja draga, moji mali tići golišani, ustanite da vas majka umije i obuče, pa da se svi Bogu pomolimo! Ustanite da vidite kako nas je Boga
obradovao!“
U njenom glasu beše nečega neobičnog, nečega uzvišenog; njene oči behu pune suza, ali to ne behu one sinoćne suze; to behu suze koje su blistale nekim božanskim znamenjem. One su nam kazale da je te noći, dok smo mi spavali, u našu kuću svraćao Bog!
*
Mi svi poskačemo. Soba je bila topla kao amam. Lončići na furuni čisto se usjahtili, ta u nas glede kao kakve zakrvavljene džinovske oči. Ja sam prvi skočio. Izletim onako golišav u kuću. Pogledam. Imam šta i videti: na ognjištu naložena velika vatra, a oko nje krčkaju lonci. Odmah sam osetio i miris: kiseo kupus s pastrmom. U furuni se razjaglila vatra; a pored ognjišta velika gomila nacepkanih drva. A po kući? Po kući slama prosuta! Mene svega obuze nekakva dotle neznana milota; a izletim u sobu, zinem da nešto bratu i sejki kažem, ali mi reči u grlu zastadoše. I ništa im kazao nisam, već se opet brzo u kuću vratim. Učinilo mi se da je ono bio san; ali nije. To je bila živa istinska java; na ognjištu veselo puckara vatra, a oko nje krčkaju lonci, i to onaj veliki krnjo, pa onaj do njega s ušima, pa onaj manji krnjo. I opet pogledam na onu gomilu drva; a iz furune tek lizne šiljati plamen kao da ga neko na cev duhne! Po kući je sve drukčije nego što je sinoć bilo… Sve je veselo, sve je nasmejano, a sveta božićna slava kao da je pevala: „Roždestvo tvoje Hriste Bože naš!“
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Dario Rosi: Detinjstvo međ’ babama na potezu Kalenić pijaca – Novo groblje – kafenisanje po komšiluku
Dario Rosi, predsednik Udruženja “Autizam – pravo na život”, priča upravo o tom ranom detinjstvu, kao i o tome zašto je i kako izbegao vrtić, ko ga je odgajao... i...
Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom
„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom. - Sada podignite dva prsta...
Danas je Svetski dan knjige – dan kada se podsećamo zašto je tako važno čitati
Povod za obeležavanje Svetskog dana knjige i autorskih prava, koji se obeležava od 1995. godine nakon Generalne konferencije UNESKO-a u Parizu, bilo je odavanje počasti svetskim velikanima književnosti koji su...
1 komentar.