I sva su ta deca sad ovde, sva su ona, kao anđeli, sva su kod Hrista, a On sam među njima, u njihovoj sredini, i pruža im ruke, i blagosilja njih.
Preveo Jovan Maksimović
Još sasvim mali dečko, od kakvih šest godinica, pa čak i manje, probudio se jednog jutra u vlažnom i hladnom polupodzemlju. Obučen je bio u nekakav tuđ kaputić, i drhtao je. Disanje mu izletaše u vidu bele pare, i, sedeći u uglu na nekom sanduku, on je iz duga vremena naročito puštao tu paru iz usta, i zabavljao se gledajući kako ona
izleće.
No on je veoma želeo da što jede. Nekoliko je puta od jutros prilazio drvenom krevetu gde je na podrtoj slamarici i na nekakvom zavežljaju ispod glave ležala bolesna njegova majka.
Kako je ona ovamo dospela?
Mora da je doputovala sa svojim dečkom iz neke druge varoši, pa se iznenada razbolela. Svratila je u polupodzemnu jeftinu gostionicu, gde je u jednoj prostoriji na drvenim posteljama noćivalo mnoštvo sirotinje. Stanovnici tog podzemlja behu se danas razišli, – bio je Badnji dan, – a jedini odrpanac što beše ostao tu u suterenu, ležao je mrtav pijan, – i ne sačekavši veliki praznik!
U drugom uglu sobe ječaše od reumatizma nekakva osamdesetogodišnja starica koja je negda po bogatim domovima živela kao dadilja, davala svu svoju dušu tuđoj deci, a sada je, zaboravljena od te dece i od njihovih roditelja, umirala samorana, jaučući i gunđajući na mališana tako da se ovaj već poče bojati i da priđe njenoj postelji.
Mali je našao negde u hodniku vode da se napije, ali korice hleba nigde da nađe, pa valjda već deseti put prilaziše da probudi svoju mamu. Strašno mu najzad bi da bude u mraku: odavno se već smrklo, a lampu još nikako ne pale.
Napipavši lice svoje mame, on se začudi što se ona nikako ne miče, i došla hladna kao zid.
“Mnogo je ovde hladno”, pomisli dečko, zastade malo, i nesvesno zaboravivši svoju ruku na ramenu pokojničinom. Zatim duhnu u prstiće da ih odgreje, pa najednom, napipavši na krevetcu svoj pocepan šeširić, polako, pipajući po mraku, pođe iz suterena. On bi, siromah, još i ranije pošao, ali se sve bojao nekog velikog psa koji je, gore na stepenicama, ceo dan arlukao pred susednim vratima. No sad pseto ne beše tamo, i on najednom izađe na ulicu.
Gospode Bože, kakva je to varoš! Nikad on još nije takvo što video. Tamo, u palanci, odakle je došao, noću je pomrčina kao testo – jedan fenjer na celu ulicu. Drveni, niski kućerci zatvaraju se daščanim kapcima; na ulici, čim se smrkne, nigde nikoga: svi se zatvaraju po kućama, i samo arluču čitavi čopori pasa, – stotine i hiljadama ih arluču i laju svu dragu noć.
Ali je zato tamo toplo bilo, i davali su mu da jede, a ovde – o Bože, da mu je sad da što jede!… I kakva je ovo vreva i tutnjava, kakva svetlost i ljudi, i konji, i gospodska kola, i zima, i zima!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.