Priredila: Ema Tatić
Kako se nacionalne kuhinje razlikuju od zemlje do zemlje, tako je i pristup hrani drugačiji. A, negde prosto samo podneblje diktira izbor namirnica kao ono što će nas očuvati i pomoći organizmu da što bolje iskoristi svoj potencijal i preživi ekstremne uslove. Stoga ne čudi što Eskimi najviše jedu namirnice životinjskog porekla, a stanovnici tropskih rajeva rashlađuju svoj organizam dobrom ljutom papričicom. Ali, koliko porodice i državne ustanove različitih zemalja ulažu vremena, novca i truda da svoje naraštaje poduče tome šta je zdrava hrana, zašto je važna, kako da se ponašaju dok jedu, i koje su blagodeti koje će osetiti ako jedu raznovrsno ili zajedno? Evo nekih lepih primera.
U Koreji, pravilno jedenje se od malih nogu uči kao životna veština. Kao i u većini kultura, deca se uče da ne jedu čim osete glad, nego da sačekaju vreme obroka, kada cela porodica seda za sto. Korejci smatraju da nije zdravo da čovek gricka ili jede sam, i ne prihvataju klasične zapadnjačke izgovore da „im je pao šećer“ i slično. Svojoj deci objašnjavaju da je zajedničko obedovanje ono što pruža pun užitak. Deca jedu isto što i odrasli, baš kao i u drugim kulturama sa robusnim nacionalnim kuhinjama (da li ste se ikada zapitali zašto etnički restorani nemaju dečje menije?). Šta je rezultat? Korejska dečica jedu neverovatno dobro! Sedaju za stolove prekrivene raznim povrćem, barenom ili pečenom ribom, mesom, kiselim kupusom, zdravim žitaricama i supama.
Kao jak kontrast zapadnjačkim vršnjacima koji su gojazni, deca iz Južne Koreje imaju najnižu stopu gojaznosti u razvijenom svetu!