Piše: Kristina Kos
Nisam ni slutila da će poruka iz naslova koju je jednom prilikom o gajenju deteta rekao Robert A. Hajnlejn, biti zapravo ona ključna. A zašto je tako? Često se svi mi u životu suočavamo sa situacijama koje nisu nimalo banalne i s kojima se treba znati nositi i iz njih izaći podignute glave. A što ako tome ne naučimo svoju decu?
Kažu da nije važno koliko puta padneš, već koliko puta se digneš i kreneš dalje. A tome te uče upravo deca. Oni padaju i dižu se bezbroj puta dnevno i do uveče se suza, patnje i bola više ni ne sećaju, a ujutro se bude spremni za nove pobede.
Drugačije detinjstvo nego današnja deca
Svi smo mi, odrasli ljudi, danas u 30-im i stariji, imali potpuno drukčije detinjstvo nego današnja deca i vjerujem da je upravo način vaspitanja temelj na kojem niču nove generacije.
Verovatno ni mi nismo odgajani na pravi način, pitanje je što je uopšte pravo i ispravno, ali vredi se malo osvrnuti. Nas nije niko dizao kad smo pali, nego smo još i dobili grdnju jer ne pazimo, pa smo radije prešuteli pad i skrivali masnice.
Nije nam niko pomagao oko domaćeg zadatka, naučili smo da se snalazimo sami. Nismo imali brdo igračaka, izrađivali smo ih sami od trave, lišća, dasaka, sena, kišnice… Nismo se držali mami za suknju, nego smo sami tražili zanimaciju, izmišljali razne igre, igrali se lastiša, školice. Nisu nam kupovali kućice, nego smo ih sami pravili od granja, kukuruzovine, dasaka.
A kada smo dobili pravu igračku, našoj sreći nije bilo kraja i bili smo na tome zahvalni do neba i natrag.