Gotovo 70.000 dece u septembru polazi u prvi razred. I njih, ali još više roditelje, muče strahovi: kako će se dete uklopiti u novu sredinu, da li će imati problem sa disciplinom i prihvatiti pravila, hoće li uspostaviti dobar odnos sa učiteljicom i sa drugom decom…
Zato bi, kaže Nataša Janković, psiholog i porodični psihoterapeut u psihijatrijskoj ordinaciji “Pro anima centar” u intervjuu za “Novosti”, vreme do polaska u prvi razred trebalo iskoristiti da se škola što više približi detetu da bi se smanjio osećaj nelagodnosti i straha. Važno je i da se roditelji umire, jer sumnje i uzbuđenje mogu da prenesu i na dete.
– Srećom, obavezni predškolski program umnogome je olakšao socijalizaciju dece, naročito one koja nisu išla u vrtiće. Ipak, polazak u prvi razred može da bude stresan čak i onoj deci koja su naizgled slobodnija i socijalizovana, i zato bi vreme do početka škole trebalo iskoristiti da se deca još bolje upoznaju sa školom, da odu u školsko dvorište, da prođu kroz učionice… Priča o školi treba da bude realna, a ne da se idealizuje ili, pak, omalovažava njen značaj.
* Da li se deca koja su bila u vrtiću bolje adaptiraju na školu?
– Istraživanja pokazuju da je tako. Oni su se već naučili duhu kolektiva, da poštuju tuđe potrebe, da sarađuju sa drugima, da sačekaju svoj red, da poštuju pravila igre, odlože zadovoljenje svojih potreba, podnesu neuspeh. Tu deca sistematizuju svoje znanje, nadograđuju ga, vežbaju finu i krupnu motoriku, uče kroz igru, i što je najvažnije stiču radne i higijenske navike, samostalnija su. To je sve prednost pri polasku u školu. Međutim, nema pravila, svako dete je individua.