Roditelji koji se boje svoje dece

Kada se kaže „nasilje u porodici“ obično se misli na agresivne roditelje koji maltretiraju svoje dete. Ali zastrašujući je broj obrnutih slučajeva: deca maltretiraju roditelje, a oni o tome ćute – jer ih je sramota.

Iako Martina više ni ne želi da vidi tu SMS-poruku, ona jednostavno ne može da je obriše. Na kraju krajeva, nju je poslao njen rođeni sin. Poruka je puna psovki i pretnji: „Kad to čitam, obliva me hladan znoj“, kaže pedesetogodišnja žena sa zapada Nemačke. Kada su ovakve porodične drame u pitanju niko ne želi da mu se objavi pravo ime. Tako je i sa njom – suviše ju je sramota. Njen sin sada živi u popravnom domu, nakon što je na rođenu majku krenuo sa – palicom za bejzbol. Ali on je ni iz doma ne ostavlja na miru.

Mediji su puni tekstova o roditeljima koji zlostavljaju svoju decu, ali onih o tome da i deca ponekad psihički i fizički zlostavljaju svoje sopstvene roditelje – jedva da ima. Pritom neka od njih to rade i pre nego što postanu punoletna. U stvari, takvih slučajeva ima zastrašujuće mnogo: stručnjaci procenjuju da u oko 10 do 16 odsto porodica u Nemačkoj deca maltretiraju svoje roditelje – neka ponekad, a neka redovno. Nije reč samo o deci koja u pubertetu „otkrivaju“ šta je to i protive se svemu što im se kaže – već i o malo starijima.

- Advertisement -

Četiri dobre ćerke i on…

Pravi broj takvih slučajeva nije moguće sa sigurnošću utvrditi, jer se mnogi roditelji stide da bilo kome kažu šta se dešava. Istovremeno, oni misle da su jedini na svetu koje muči taj problem. Zato je retkost, ali i veoma dobro, što je Martina spremna da i javno o tome priča – makar i pod izmišljenim imenom.

S njenim sinom, zvaćemo ga Nedim, i ranije je bilo problema. Zapustio je školu, počeo da koristi i drogu. Već sa 16 je i kod kuće zahtevao da se svi pridržavaju pravila koje on postavlja. Na zidu dnevne sobe vise slike porodice sa odmora i sa venčanja jedne od četiri starije ćerke – s njima nikada nije bilo problema. Zato se majka oduvek pitala, šta je to što je pogrešno uradila sa Nedimom. Dva puta je čvrsto donosila odluku da će da se obrati Službi za brigu o deci i omladini, i tek iz trećeg puta je konačno i otišla kod njih.

Ona, međutim, kaže da to nije bilo od velike pomoći. Štaviše, da je zaista sprovela u delo savete koje je dobila od službenika, upravo ta služba bi morala da se umeša kako bi – zaštitila deta! Rečeno joj je, na primer, da sinu, ako ujutru odbija da ustane i ide u školu, prolije čašu vode po licu. Ili recimo ovo: da ga „pusti“, da mu ne daje ništa za jelo, da mu ne daje novac, niti da mu dozvoljava da uopšte spava u njihovoj kući: „Pa kako to da uradim? On je još uvek moje dete“, kaže Martina.

Vrhunac se dogodio jedne večeri kad je sin došao kući pod uticajem droge – majka nema pojma kakve. Kod kuće je bio i čovek iz Službe za brigu o deci i omladini koji je otišao, kada je video da sa Nedimom te večeri uopšte neće moći da razgovara. Nakon toga sin se razbesneo, ocu je poručio da „crkne“, odnekud izvukao palicu za bejzbol i krenuo na na majku.

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img