Piše: Džejn Brodi, NY Times
Mnoge mlade žene razumljivo je zavela nekada široko rasprostranjena poruka da, ako odluče da odlože rađanje i ne budu u stanju da začnu, i dalje mogu dobiti decu putem vantelesne oplodnje.
Među njima je bila i Mirijam Zol. Udala se s trideset pet godina i mislila je da ima vremena za stvaranje porodice. Na kraju krajeva, kaže, i nju je majka rodila sa četrdeset, „a od 1978. industrija plodnosti slavila je svoju sposobnost pomaganja ženama da rađaju u starijem dobu“.
Kad je napunila 39, ona i njen muž odlučili su da zasnuju porodicu, ali su otkrili da priroda odbija saradnju. Posle četiri emocionalno i telesno iscrpljujuća ciklusa vantelesne oplodnje (i dva pokušaja s jajašcima davateljki) i dalje nisu dobili dete.
„Ono što nam industrija ne saopštava jeste da stopa uspeha kod starijih žena ostaje dosledno niska“, kaže ona. „Govori se samo o dvadeset odsto žena koje uspeju da zanesu, a ne o osamdeset odsto neuspeha. Niko ne spominje da tehnologija nije uspela kod oko dvadeset miliona žena širom sveta u poslednje četiri decenije.“
Žene koje nisu pomoću vantelesne oplodnje rodile zdravu decu ređe govore o postupcima od onih kojima su ti postupci pomogli.
Shvativši da su mnoge druge žene doživele slično razočaranje, Mirijam Zol iz Konveja u Masačusetsu odlučila je da napiše knjigu Pukotina: Sloboda, plodnost i potraga za visokotehnološkim bebama kako bi potpomognuto razmnožavanje prikazala u stvarnijem svetlu i usprotivila se ružičastoj slici vantelesne oplodnje.
Poslednje podatke o vantelesnoj oplodnji Centar za kontrolu i sprečavanje bolesti prikupio je iz gotovo pet stotina klinika za plodnost iz cele zemlje 2013. godine, a oni pokazuju da je manje od trideset odsto četrdesetogodišnjih žena zatrudnelo pomoću vantelesne oplodnje, a manje od dvadeset odsto rodilo zdrave bebe.