Kulminacija njegove nežnosti prema meni, njegovom nasledniku, bio je jedan potez kada se pretvara da će me naglo lupiti u stomak, to sam negde brojao kao poljubac
Očevi kočevi, generacije i generacije muškaraca na Balkanu dovoljno tvrde da se zamislimo da li u njima kucaju srca ili su ipak neke hidraulične pumpe u pitanju. Strogi pogledi, ukori, vika, ponekad negde i neka pljuska, pa i kaiš u zavisnosti od koca. Moj kolac bio je tvrd ne znam od čega već, metalni, kameni ili od nekakvog najtvrđeg drveta na svetu. Batine, jedna šljaga za ceo život. Nivo strogoće, pa takav da nismo baš smeli da protivrečimo, njegova se brojala itekako, njegova je dugo bila poslednja u kući. Nivo ljubavi i nežnosti, nula bodova, ništa, on to jednostavno nije imao u sebi. Kao dete kome je otac poginuo u drugom svetskom ratu, verovatno je davao samo ono što su njemu muške ličnosti u životu davale. Nije znao da se nosi sa nežnošću, u takvim nekim prilikama, delovao je postiđeno, krajičkom oko viđao sam jednu zbunjenu osobu u tim situacijama. Kulminacija njegove nežnosti prema meni, njegovom nasledniku, bio je jedan potez kada se pretvara da će me naglo lupiti u stomak, a ja se cimnem, on se nasmeje, to sam negde brojao kao poljubac. Zagrljaj koji je više ličio na špansku kragnu nego na zagrljaj, bio je volim te, makar sam ja to tako brojao. Imao je on svoju mračnu stranu koja me je itekako zatvarala u sebe i koja me je terala da strepim, i mrzim, ali se ja nje više skoro ni ne sećam. Uspeo je sve to da izbriše! Obrlatio me je, ili sam ja samo obukao njegove cipela pa mogu da ga razumem malo bolje?! Ne znam šta je, imali smo jedan kratak period od pet meseci u životu da se malo bolje upoznamo, kratak naspram prezira tog koca više od tri decenije. Danas je svetla tačka u mom životu! Magija neka, omađijao me je za kratko vreme.
Nisam stigao da mu kažem ništa, otišao je preselio se na neko bolje mesto. Kao i sve muške osobe u njegovom životu ni ja nisam uspeo da mu pokažem ni mrvu ljubavi, tradicija se nastavlja. Ostavio me je zamišljenog nad svim njegovim potezima i delima, ovaj put gledajući taj život iz njegovog ugla, ostavio me je, a da tek sad mogu da ga razumem, ne mogu da ga opravdam za sve što je uradio, ali mogu da ga razumem. Da vam kažem, taj kolac je bio pravi dasa − nikad nazad, svima čvrsto, a kad postane gusto, nema bežanja, stegni zube, stegni šaku i pokaži od čega si napravljen. Nije ni čudo što sam ja toliko kurčevit i nezgodan, na kraju krajeva ja sam Puljin sin, a mi smo tvrdo kovani i kaljeni, čelik crnotravskog kraja.
I sad eto me, ispred jedne velike crne mermerne ploče, i nema stvari koje mogu da uradim da nešto promenim. Hteo sam da mogu da mu kažem, napisao sam i ovde da pročita, da vi pročitate, da mu nekad neko kaže. Hteo sam da čuje, isprva buljeći u crnu ploču hteo sam da čuje moje misli. Onda sam počeo i da izgovaram. Nije bilo promene, nije bilo odgovora, nisam osetio ni toplinu ni olakšanje. U svojoj glavi zamišljao sam… On nije na groblju, ili je u selu ili je u kafani, ta dva mesta je voleo više od svega, tamo je bio siguran zaštićen i utešen, tamo su ga voleli i razumeli. On je veliki deo života proveo u kafani, bežeći od svega, suočavajući se sa životom, neprežaljenom ljubavi ili možda sa odlukama koje je donosio ili su drugi donosili umesto njega. Tamo bi trebalo da ga potražim, tamo bi trebao da mu kažem, tamo će me čuti. Kafana je i onako bila jedino mesto gde je njega neko mogao da čuje u životu, možda je sad obrnuto možda može on da čuje u kafani. Orila se „Ćaletova pesma“ u mnogim beogradskim kafanama, dizao sam čašu toliko puta u to ime, nalazio sam i vino, i mesto i pesmu….i đavola, ali koca nije bilo… Pomislio sam, pogrešna je kafana. Znao sam koja je prava, jedna jednina Vitaminka na Zvezdari kod Cvetkove pijace. Toliko puta sam tamo prošao kao klinac i skoro uvek ga našao, uvek me je jeza podilazila tog mesta i te scene da ja gvirnem u prolazu a on sedi za svojim stolom. Definitivno bi trebao da odem da ga potražim tamo, sigurno je tamo. I otišao sam tamo, makar u svojim mislima. Kafana više nije kafana, sad je kazino. Nema veze tu je sigurno. Ulazim unutra, slot mašine ruleti sve se menja, dim se navlači i uvlači svuda, vraćaju se oni stolnjaci , metalne piksle i one oble čaše, tu su stolovi šank, dim , neki ljudi pričaju, piju, dele muku. Tu je i on za svojim stolom, cela ekipa, kum Vučko, Raća, Gile… smeju se ko što su mi se uvek smejali, onako kao neki podsmeh koji je možda i nalik ruganju ili likovanju. Možda govori oh evo ga mamin sin, a možda govori i polako mlad si shvatićeš i ti sve. Po prvi put ja sedam za taj sto kao da imam mesto na tom pijedestalu beogradskog boemskog života. Uvek kada bi me vodio tamo kao klinca prezirao sam i mesto i ljude i alkohol i taj sok koji je on jedva čekao da mi poruči, uvek sam želeo da odem odatle.
Seo sam, pored njega, prebacio mi je ruku preko ramena, polu pijan i pitao me jesam dobro, i šta ću da popijem. Svi su promenili face, nisu mi se više kezili, blagi osmeh na njihovim licima govorio je, polako, opusti se, sad si na sigurnom. I tako sam se i osećao, kao na nekom odmorištu gde sam mogao da skinem taj svoj ranac protkan brigama i udahnem malo. Prvi put tražim i ja vinjak i čašu vode, vadim rukom iz džepa cigarete, i u mom džepu čuči ista ta Drina original koju je on pušio. Palim cigaru stiže vinjak, uzmem gutalj i vidim kako mi se smeje, ćuti i smejulji se. Ništa ne pričamo, sve je jasno. Međutim došao sam da mu kažem šta sam imao da potražim oproštaj, utehu, možda i savet, sad kako vidim koliko smo slični verovatno bih mogao dosta i da pričam sa njim na životne teme. Verovatno bi mogao da me posavetuje gde je padao, verovatno bi mogao da mi kaže neke korisne stvari, verovatno ne bi morao toliko puta da udarim glavom u zid, samo da smo pričali. Privuče me na svoje grudi, stegne rukom oko vrata, poljubi me u glavu i opet kaže: „Ne boj se, polako, ne plaši se, nije to ništa strašno“, kao i onda na stepeništu kada je dušu ispuštao.
Danas mu je rođendan, dok je bio živ prozivao sam ga da sam mu za rođendan srušio Slobu, na šta bi me terao u tri lepe. Danas bi mu rekao samo VOLIM TE. Matori, znam da ne zameraš, tura na mene kad dođem gore…
U čast Pulje Ružinog iz Bajinci (1942-2009), jednog velikog dase i borca sa životom, i mog najvećeg stuba, koca u životu!
Djordje Balasevic – Ćaletova pesma
Izvor: Na Lastovu
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TATATATIRA!
Tata kupi mi auto: Goran Abraham
Predstavite nam se kao tata? Prvo dete sam dobio sa 38 godina, uz zahvalnost Gospodu, a zatim drugo i treće u roku od 3 godine. To mi je promenilo shvatanje...
Njen tata
Njen tata je u njenom životu bio prvi "buli". Bio je njen prvi oprez. Vrlo rano je naučila da raspoznaje koji postupak, reč, ton, mogu tatu da razbesne. I izbegavala ih...
Tvoj narcisoidni otac koji nikad nije na psihoterapiji, ali zato ti jesi
Piše: Ivana Sinđić, psihoterapeut Narcisoidni očevi gotovo nikad nisu u psihoterapiji . Ne uključuju se u proces, jer je obično njihovo mišljenje o njima samima da su uvek u pravu,...
Mihail Labkovski: Pet saveta kako postati dobar otac
- Nemojte se ženiti ili pristajati na to da vaša žena rodi ako ne osećate potrebu da postanete otac. U idealnom slučaju, trebalo bi da budete spremni, da želite to...
Nema komentara.