Demokratske vrednosti deca ne mogu da steknu kroz aktivnosti kojima rukovode odrasli. Međutim, one se mogu steći kroz igru sa drugom decom.
Piše: Piter Grej, razvojni psiholog
Cenimo demokratiju i želimo da naša deca odrastaju u duhu demokratskih vrednosti. Znamo i da demokratija nije laka, jer podrazumeva slobodu, a sloboda podrazumeva odgovornost. Ravnoteža između to dvoje zahteva mudrost i stiče se iskustvom. Demokratija daje ljudima slobodu, ali i traži od njih da poštuju pravila, sarađuju sa drugima, poštoju različitosti među pojedincima i prihvate da njihove potrebe i prava nisu važniji od tuđih. Kako da deca usvoje ove vrednosti i nauče da žive u skladu sa njima?
Ono što je sigurno, je da te vrednosti neće steći u školi. Vrednosti se usvajaju kroz njihovo proživljavanje, u stvarnim životnim situacijama, gde deca mogu da ih vide na delu. U školama deca upoznaju diktaturu, a ne demokratiju. Zakon ih primorava da pohađaju školu i u njoj poštuju pravila u čijem donošenju nisu učestvovala. Možda će od njih biti traženo da na časovima građanskog vaspitanja izrecituju nekoliko rečenica o demokratiji, ali, budući da ne mogu da ih primene, takve lekcije deluju pomalo cinično. Ukoliko imaju sreće, iskusiće saosećanje svojih nastavnika, ali to nije demokratija već dobroćudna diktatura.
Demokratske vrednosti deca ne mogu da steknu kroz aktivnosti kojima rukovode odrasli. Međutim, one se mogu steći kroz igru sa drugom decom. Tu su ona tretirana kao jednaka, njihovo mišljenje se računa i prinuđena su da poštuju druge kako bi mogla da učestvuju. Zbog toga je igra prirodan način za učenje demokratije.
Igra nije neka nasumična aktivnost. Uvek ima strukturu, koja može biti definisana pravilima. Čak i najjednostavniji oblici igre odlikuju se pravilima. Na primer, u igri koškanja i rvanja među decom, postoje udarci koji nisu dozvoljeni. Glavno pravilo je da ne smeš da povrediš drugu osobu. Kada se mala deca igraju igre pretvaranja, ona poštuju čitav niz pravila o tome koju ulogu ko igra, kako je igra i koje rekvizite može ili ne sme da koristi. Naučnici koji su proučavali ovakvu igru primetili su da deci više vremena otpadne na donošenje tih pravila nego na samu igru. U formalnim igrama, poput košarke, postoje zvanična pravila, ali u običnoj igri loptom pravila se saobražavaju trenutnim potrebama i željama, recimo: “svaka lopta koja odleti u komšijsko dvorište smatra se autom.” Sva pravila koja određuju tok igranja, smatraju se pravilima igre.
Međutim, iznad svih pravila igre nalazi se viši nivo pravila, koji važi za sve društvene odnose. To su pravila koja omogućavaju igru. Ona nam govore kako se treba igrati sa drugim ljudima. Kako bi ih odvojili od pravila igre, nazvaćemo ih meta-pravilima društvene igre. U pitanju su, zapravo, principi demokratije. Ukratko, ta pravila su sledeća:
1. Svi igrači se pitaju oko biranja, donošenja ili menjanja pravila igre.
2. Koliko god je moguće, a da se ne prekrše pravila igre ili prava drugih, igračima je dozvoljeno da igraju na svoj način i izraze svoju posebnost.
3. Svi igrači moraju se tretirati sa poštovanjem, i smatrati jednakim.
Ova pravila su uvek na snazi ne zato što ih neko nameće kao moralne principe, već zato što je to u interesu same igre. Ako ih učesnici ignorišu, ili prečesto krše, igra ne može da opstane. Da objasnim:
Igra je, po definiciji, dobrovoljna. Ona je nešto što ljudi biraju da rade a ne nešto što moraju da rade. Najveća sloboda u svakoj vrsti igre je sloboda da se odustane. Svi prihvataju to pravilo. Ako je neko primoran da ostane u igri, onda ta osoba nije igrač nego žrtva. Ta sloboda da se odustane je pokretačka sila koja igru čini nužno demokratičnom.
Kao i u životu, u igri uvek ima onih koji bi da nameću pravila. Zamislite da jedno dete u igri pretvaranja naređuje drugim učesnicima koje će uloge igrati, koje rekvizite će koristiti i kako će se ponašati. Ostala deca, čak i ako su mlađa od njega, imaće svoje ideje o tome kako treba da se igra. Ali ako prvo dete ne odustaje od svoje zamisli, druga deca će odustati. Sledeći put, “mali šef” neće biti tako diktatorski nastrojen, već će biti spremniji na kompromis. Isto tako, kada deca igraju fudbal, neki nasilni dečak možda će insistirati da on uvek daje golove, jer misli da je najbolji šuter. Ali, drugi dečaci se neće složiti i odustaće od igre. Poučena iskustvom, deca implicitno znaju da svoje saigrače moraju održavati zadovoljnim, kako bi se igra nastavila. Zbog toga svi učesnici imaju svoj glas kada se donose odluke i dogovaraju pravila. Jednakost u igri – poput jednakosti u demokratiji – nije jednakost istih. Naprotiv, ona dolazi iz poštovanja različitih potreba i želja različitih osoba.
Iz tog razloga, u igri je važnije učestvovati nego pobediti. Igrači će možda reći da je njihov cilj pobeda, i zaista će se radovati svaki put kad postignu poen, ali ako pažljivije posmatrate, uvidećete da pobeda pravi cilj. Pravi cilj je da se igra lepo, da se zabavlja i da igra traje – što je moguće samo ako su svi igrači zadovoljni. Neće uvek najbolji šuter dobiti loptu, jer i drugi žele da šutiraju. Mlađem detetu ćete šutnuti nežnije, jer znate da u suprotnom ne bi imalo šanse pa mu ne bi ni bilo zabavno. Starijem i iskusnijem igraču šutnućete jaku loptu, delom da bi ga nadigrali, ali i zato što bi ga suviše nežan šut uvredio. U pravoj igri, kojom ne upravljaju odrasli, svaki igrač mora razumeti psihologiju svih ostalih igrača, kako bi svi bili srećni. To je uslov da se igra nastavi i da svi u njoj uživaju.
Ne želim da preterano idealizujem decu. Ne nauče lako sva deca pravila demokratije kroz igru. Nije svaka igra potpuno demokratska. Nasilnici opstaju, kao i žrtve. Ipak, društvena igra je sila koja ima najveću moć da oslabi nasilnike i ojača žrtve.
Tužno je to što današnja deca imaju sve manje prilika za pravu igru kojom ne upravljaju odrasli. Ne samo da su zbog toga deca sve gojaznija i depresivnija, već sve teže usvajaju demokratske vrednosti. Kroz igru, učimo se da pregovaramo o svojim potrebama kao jednaki, i da druge tretiramo kao jednake. Bez obzira na naš uzrast, u igri se učimo da smo odrasli; u njoj nema viših autoriteta koji će rešavati naše probleme. A to je, zapravo, najteža lekcija demokratije.
Prevela: Jovana Papan
Izvor: Psychology Today / Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Zapamti, dobra (samo)reklama – to je sve! Ah, da, i (sitnim slovima napisano) – lobotomija duše kao preduslov
Upravo je jedan od njih i - razvoj ličnosti i pojedinca u današnjem društvu. Šta je ono što je potrebno, a šta je to što nam je tako lako dostupno?...
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Nema komentara.