“Rekla mi je da sam glupa i da pametna deca znaju matematiku. Nikada neću naučiti matematiku.”
Milica je tog popodneva došla kući uplakana. Tata je otvorio vrata i video prestravljeno dete. Ništa nije pitao, samo ju je zagrlio jako, najjače što može. Ona je nastavila da plače.
Kada se malo umirila, upitao ju je šta se desilo.
„Dobila sam dva plus iz matematike. Miljana mi se rugala, jer je dobila pet minus. Rekla mi je da sam glupa i da pametna deca znaju matematiku. Nikada neću naučiti matematiku. Miljana mi je rekla da njen tata kaže da su loše ocene sramota za porodicu. Kaže da dobra deca znaju matematiku. Ja sam loše dete.“
Miličin tata se zamislio i malo namrštio, moglo bi se reći da se čak malčice umusio. Milica je pomislila da će se sada sigurno naljutiti i spustila je pogled. Poželela je da kao noj zabije glavu u pesak.
Tata je pokazao na njene crteže na frižideru. Milica je izvrsno crtala, zidovi škole bili su oblepljeni njenim radovima, bilo ih je svuda, osvajala je razne nagrade i svi su je hvalili.
„Kako to misliš nisi dobra? Vidi šta umeš?“
„Ali to je likovno, to je glupo… Za matematiku moraš da budeš pametan, a za likovno ne.“
Tata je opet naborao čelo, tako da su mu se obrve spojile u razvučeno latinično slovo „V“.
Postavio je Milici čudno pitanje:
„Ko je bolji – ptica ili riba?“
Milica uopšte nije razumela kakve sad to veze ima, ali joj je bilo prijatno da priča o nečemu što nije matematika, ni Miljana, ni škola, pa ni Milica sama…
„Kako to misliš – ko je bolji? Kao – ko je brži, ili veći, ili…“
„Bilo kako… Razmisli malo o tome.“
„Ne znam… Ptice mogu da lete visoko, neke brzo, neke sporije, lepe su, neke su baš šarene, ali ima i jednobojnih, na primer beli golub. On može da donosi pisma. A ribe… ribe mogu da vide samo dno mora. Da plivaju, da idu duboko… I one su šarene, imaju peraja… Kažu da neke zlatne ribice mogu da ispune tri želje. Ne znam. I jedne i druge su dobre i zanimljive. Različite su.“
„Da, različite kao matematika i likovno, kao Miljana i ti, kao komšija Pera i ja. I svi smo dovoljno dobri. Ali znaš šta je takođe važno? Da se trudimo da budemo još bolji.“
Tata je zagrlio Milicu i poljubio je u kosu, a ona je pomislila da je, iako su svi tate različiti i dovoljno dobri, njen tata ipak najbolji na svetu.
Autor teksta nepoznat.
Izvor: Zelena učionica
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
Na testiranje za upis u školu dolaze deca koja znaju latinske izraze, ali ne znaju svoju adresu, ni da vežu pertle
Testiranje za upis predškolaca u prvi razred je počelo i dok su neki roditelji sasvim opušteno pristupili tome, ima i onih koji decu vode na pripreme za testiranje, a pored...
Školski kalendar za 2023/2024 godinu – koji dani su neradni?
Različiti školski kalendar za 2023/2024 godinu u školama širom Srbije poklapaju se tokom nekih neradnih dana. Raspusti za đake u AP Vojvodini i u Centralnoj Srbiji ne počinju svi u...
Roditelji bi da biraju učiteljicu za svoje dete, a da li je to pametno?
Ovako je, otprilike, počela moja diskusija sa drugaricom čije dete naredne godine polazi u prvi razred. Ali, vreme da se potraži veza je već sad. Ne treba čekati. Ovo će...
Beograd: Počele prijave za 20.000 dinara koje đacima dodeljuje Grad umesto besplatnih udžbenika
Sekretarijat za obrazovanje i dečju zaštitu poslalo je obaveštenje školama u Beogradu sa uputstvima za prikupljanje podataka od roditelja koji su potrebni za prijavu za pomoć koju grad dodeljuje umesto...
Nema komentara.