Jednog dana, možda baš danas, vetar neće duvati i Ane neće biti pored mene ali ja ću se setiti nje i njene slobode. Slobode da bude, slobode da se raduje.
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto
Ana ima dve godine i više nema mamu ali ima plan da bude dobra mama jednog dana.
Ana više nema sestru ali zna da će njena ćerka jednog dana ličiti na njenu sestru.
Ana nema dom ali zna koje boje će joj biti stolice u trpezariji.
Ana neće putovati svetom ali će znati strani jezik jer pamti reči nemačkih vojnika u logoru u kome je nekada bila bez mame i sestre.
Ana nema školu ali ima znanje o tome da je svaki posao lakše raditi uz pesmu.
Ana nema muziku jer nema radio ali ume da peva. Zbog toga joj zavide oni koje služi ponedeljkom u 6 ujutru u gradskoj kafani.
Jednog dana, Ana će imati osamdeset i dve i imaće mene, svoju unuku.
Stajaću na prozoru njene sobe i vetar će mi raznositi suze sa obraza. I setiću se Ane i njene plave morske bluze koja se viori na vrelom letnjem vetru dok skuplja veš pre bure. Setiću se male sebe koja se plaši morske bure i oluje i velike Ane koja ponosno stoji spram vetra i žmuri sa žutom kofom prepunom veša u ruci.
– Kada sam bila mala, najviše sam volela vetar. Za moj rođendan u decembru uvek je duvao vetar. Ljudi su bežali sa vetra a ja sam mu uvek išla u susret. Znaš, kada se pomiriš sa vetrom i njegovim karakterom, možeš žmureći osetiti kako letiš. Kada prestaneš da bežiš od njega, tada počneš da letiš sa njim.
Jednog dana, možda baš danas, vetar neće duvati i Ane neće biti pored mene ali ja ću se setiti nje i njene slobode. Slobode da bude, slobode da se raduje, slobode da stvara, slobode da sanja uprkos nemanju te iste slobode koju je nekim čudom ceo život živela.
Možda baš na dan poput ovog, hodaću bez daha pokušavajući da nađem neku malenu lepotu koja će me spasiti, usrećiti, ozdraviti. Neko će koračati iza mene i dozivati me imenom.
Reći će mi “IvANA” i tada ću najzad udahnuti. Svaki novi udah biće mali smiraj za sebe jer će u njemu odzvanjati “Ana”.
Setiću se velike nje i male mene koja nosi njeno ime u svom. I to njeno ime biće lepota za kojom sam tragala. To njeno ime reći će mi istinu zbog koje je bila i ostala toliko velika – vetar je sloboda, a onaj ko ume u njemu da vidi slobodu je slobodan čovek. Tako slobodan je zauvek srećan, baš poput Ane.
Ana ima osamdeset i dve godine i dve ćerke koje liče na njenu mamu i sestru. Ana ima sećanja na dom i trpezarijske stolice i uspomene na miris vrelog čaja sa limunom i medom koji uz pesmu nosi u svojim mladim rukama. Ana leži i odmara. U srcu joj je pesma a u očima blaga ljubav kojom je punila svet. U ušima čuje zvuk prolećnog vetra i tiho šapuće:
“Evo, kao da letim!”
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Dario Rosi: Dobrota se kao kalem poštenja, empatije, solidarnosti, časti i savesti uredno zalivala. A danas je zarasla u korov
Teško je ovih dana nešto suvislo napisati. Teško je posaditi reč, a da ona nije cvet, sveća i suza. Ali je još teže ćutati. Nekada tišina bude najlepša muzika, a...
Rode, ovo su ljudi, a ovo su kontejneri. Nauči da ih razlikuješ
Piše: Monja Jović "Današnji je dan crnji od jučerašnjeg. Crnji jer nije dan žalosti, a žalost ima tendenciju da pritisne jače običnim danima koji nisu dani žalosti – jer utakmica...
Zamislite svet u kom svi misle isto kao vi – zar to ne bi bilo idealno?
Goran Janjić o tome kakav bi svet bio kad bismo svi bili isti (i zašto idealno ipak nije najbolja reč koja bi to opisala), kao i šta je to što...
Mermerna jaja – magija uz pomoć margarina
Farbanje jaja za Uskrs jedan je od najvažnijih rituala vezano za ovaj veliki Hrišćanski praznik. Svake godine se trudimo da trpezu obogatimo nekim novim trikovima i novim načinima na koje...
Nema komentara.