Piše: Dragana Mujezinović
Utisaka je bilo mnogo i previše. Ipak, najupečatljiviji su oni u vezi sa decom. Deca su svuda deca, ali šta okruženje čini za njih, i za opštu dobrobit.
Parkovi i igrališta
Na jednom od ulaza u park Rozenštajn, stajao je ovaj znak.
To znači da je prostor namenjen za rekreaciju ali je takođe i zaštićeno prirodno dobro, u ovom slučaju stanište za životinje na slici.
I kod nas na prilazima Košutnjačkoj šumi, mogli bi da se nađu slični znaci. Kad sam ja bila mala, još je bilo košuta po šumi, a mogli su se videti i zečevi. Sada je preostalo nešto fazana.
U parkovima je sve jednostavno i bezbedno. Jednu grupu dece najčešće vodi više vaspitačica i vaspitača, učiteljica i učitelja. Ne podižu glasove u obraćanju deci, i uglavnom se čuje samo dečja cika i piska.
Čak i ovako veliki i strmi tobogani mogu da budu bezbedni.
Ova kula za igranje je pravi poligon za razvijanje najrazličitijih veština kod dece.

Mališanci užinaju na travi. Dan pre toga padala je snažna kiša, tako da je zemlja bila još mokra, možda čak i hladna. Jedna velika cerada je bila dovoljna da okupi decu i obezbedi zajednički prostor za sedenje i druženje. Neki bi rekli „ništa posebno“.
Park Rozenštajn je veoma velik tako da nema škola i obdaništa u neposrednoj blizini. Učiteljice i učitelji su decu dovezili gradskim prevozom odnosno metroom. Već u najranijem uzrastu uče ih da svoje stvari sami nose tako da je svaki mališanac, ma koliko mali bio, imao svoj rančić na leđima i kačket, kapu, šeširić.
One skroz male mališance koji nisu mogli dugo da hodaju, vozili su u neobičnim kolicima, koja liče na mali vagon. 🙂 Neki bi, opet, rekli „ništa posebno“.

U centru grada, dozvoljeno je gaženje trave, čak i poželjno. Kiša im ništa nije smetala. Deca se nisu istopila ma koliko da su slatka. Neki bi, opet, rekli „ništa posebno“.

