Evropljane je uvek intrigirala posvećenost Indijanaca svojoj deci.
Emocije nisu za javnost
Budući da su deca smatrana povezanom sa duhovnim svetom, dosta im je ugađano. Evropljane je u prvim vekovima kontakta najviše čudila činjenica da kod Indijanaca nije postojalo telesno kažnjavanje dece. U društvu u kome su samokontrola i stoicizam dovedeni do savršenstva, istući dete predstavljalo je poraz volje. Ponekad je grdnja bila praćena prskanjem vodom po licu, dok su u nekim slučajevima roditelji kažnjavali decu grebanjem ili tako što bi nekome izvan domaćinstva dozvolili da ga istuče. S druge strane, pretnja natprirodnim silama bila je uobičajen način da se dete odvrati od neželjenog ponašanja.
“Deca u indijanskim porodicama rađala su se u intervalima od oko četiri godine, budući da su majke dugo dojile i da se poštovala seksualna apstinencija tokom tog perioda.”
Rodne uloge bile su čvrsto utvrđene i od dece se tražilo da im se podrede. Roditelji su nastojali da sinove podignu kao lovce i ratnike, koji će u isto vreme biti i individualci, ali i podređeni zakonima kolektiva. Jačanje duha i tela smatrano je veoma važnim elementom vaspitavanja. Neosetljivost na vremenske prilike i skrivanje emocija spadali su u obavezne lekcije kojima je trebalo podučiti dečake, dok su devojčice morale da ovladaju poznavanjem biljaka i njihove upotrebe za ishranu i lečenje, kao i da svojim veštinama poput štavljenja kože i šivenja omoguće opstanak porodici.
Od deteta – čovek
Važan deo odrastanja i formiranja ličnosti predstavljalo je slušanje priča iz usmene tradicije indijanskog društva. Glavni likovi mitpova i legendi uglavnom su bili deca i mladi, koji su i bili glavni slušaoci takih priča, i kroz koje su usvajali sistem vrednosti i kulturne prakse svojstevne društvu kome pripadaju. Deca su slušala priče o životinjama iz svog okruženja, o nastanku mnogih prirodnih pojava i o doživljajima svojih hrabrih predaka.
A koliko je dete postalo dostojan predstavnik svoje zajednice imalo je da dokaže na svojevrsnom ispitu zrelosti koji je bio precizno definisan. Devojčice su imale manje težak zadatak, budući da je menstruacija bila dovoljno jasan znak da su iz jedne životne faze prešle u drugu. Za dečake je ovaj prelaz bio manje biološki očigledan, pa je trebalo taj prelaz podvući određenim ceremonijama. Ispit fizičke izdržljivosti i duhovni put obavljali su se u izolaciji, i svrha im je bila da život onoga ko polaže usmere u novom pravcu. Ponekad bi tokom procesa inicijacije (prelaska u doba zrelosti) mladić dobio novo ime. Time bi granica između detinjstva i sveta odraslih bila dodatno podcrtana.
Jovana Papan
(Roditelj & dete, april 2011.)
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
5 zastarelih mitova o roditeljstvu – u koje se još uvek veruje
Savremeno doba donelo je mnoge promene i na planu roditeljstva - više se i otvorenije razgovara baš o tim teškim delovima roditeljstva koji nas okupiraju i sve je više korisnih...
Sindrom dobrog deteta: Podređivanje i samožrtvovanje
To su dobra deca. Dobra deca nemaju probleme koji su odmah uočljivi. Odrasli obično pretpostavljaju da je sve u redu kada su u pitanju dobra deca. Oni, zapravo, nisu predmet...
Nema komentara.