Pitam, da li se nedostatak osnovnog vaspitanja leči odlaskom u pozorište? I da li uopšte treba pustiti nevaspitanu hordu da primiriše pozorištu pre nego što nauči bar „dobar dan“ da kaže? Mislim, lepo je to što škola hoće da deca steknu naviku, ali bez ovog prvog ovo drugo nekako ne ide.
I zato, pitam sve one koji se skandalizuju nad događajem od pre neko veče, kada je u Novom Sadu pozorišna predstava „Antigona“ prekunuta zbog užasnog ponašanja đaka u publici – pevanja, urlanja, razgovaranja mobilnim telefonima, dobacivanja glumcima „crkni“ i „plači“. Pitam, da li se nedostatak osnovnog vaspitanja leči odlaskom u pozorište? I da li uopšte treba pustiti nevaspitanu hordu da primiriše pozorištu pre nego što nauči bar „dobar dan“ da kaže? Mislim, lepo je to što škola hoće da deca steknu naviku, ali bez ovog prvog ovo drugo nekako ne ide.
“Pitam se – znaju li oni da u kulturu spada i to kako im se deca ponašaju, i da je, umesto da ih tako žurno dovlače u pozorište, trebalo da ostanu kući i najpre porade malo na osnovama?”
Naravno da ne možemo i ne treba da očekujemo od pubertetlija kojima divljaju hormoni da obožavaju pozorište ili sa zanimanjem prate predstavu kao što je Antigona. Možda poneki od njih hoće, ali većini će biti dosadno i to nije smak sveta. Koliko me pamćenje služi, Antigonu sam u srednjoj školi uspešno izbegla da pročitam jer mi kao tinejdžerki zaista ništa u životu nije predstavljala tragična sudbina neke tamo par hiljada godina stare žene koja se izražava u heksametru. Svakako je pitanje je da li su ova drama i predstava zaista primerene uzrastu, kao i da li je izvođenje koje su đaci došli da pogledaju uopšte zaslužilo aplauz ili možda gađanje paradajzom. Predstava ima raznih.
Ali nije u tome stvar. Gledali smo i mi sa školom neke predstave koje nas nisu zanimale i jedva čekali da se to kulturno uzdizanje okonča pa da možemo da brišemo. Ali smo malo bolje umeli da se kontrolišemo. Da sedimo, ćutimo (ili bar šapućemo), trpimo (mal)tretiranje kulturom i čekamo da se završi. Da radimo i ono što nam se ne sviđa zato što smo znali da ćemo nadrljati i od nastavnika i od roditelja u suprotnom. Neku čudni ljudi nas vaspitavali, koji su verovali da smo sposobni i samim tim dužni da obuzdamo malo te naše nagone i povinujemo se nekim društvenim normama. Nisu imali milion izgovora za nas, zbog kojih bi nam dozvolili da ostanemo u poluživotinjskom stadijumu.
“Gledali smo i mi sa školom neke predstave koje nas nisu zanimale i jedva čekali da se to kulturno uzdizanje okonča pa da možemo da brišemo. Ali smo malo bolje umeli da se kontrolišemo.”
Ovi današnji roditelji nemaju te čudne ideje. Umesto da propadaju u zemlju pred svetom od sramote što su od dece napravili neandertalce, oni propadaju u zemlju pred decom kad ne mogu da im kupe besni telefon ili kad ne znaju da umesto njih napišu sastav za peticu. Ili kad, o sramote, pozorišna predstava nije dovoljno zabavna njihovim veličanstvima.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Indra Nuji: Kako uskladiti biološki i karijerni sat – kad su kod žena oni u konfliktu?
Bivši izvršni direktor kompanije PepsiCo, Indra Nuji, govorila je o tome kako se (ne)uklapa karijera u majčinstvo, kao i ko najviše trpi u životu poslovno uspešne žene i majke. "Biološki...
Јесам ли ја SOCCER MOM?
Пише: Оливера Драгишић Сокер-мам (soccer mom) је друштвена појава о којој се у Америци, Канади и Аустралији више од тридесет година говори са великом медијском пажњом. У српском језику нема...
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Odlično napisano! I nažalost surovo istinito! Raste moje dijete i uporedo sa njom raste moje ogorčenje društvom u kojem odrasta..No,ipak neću odustati od ideje da je moj zadatak da od nje napravim ČOVJEKA,ma koliko mi to ovo isto društvo otežavalo..
Nije odlicno napisano… Nije da se ne slazem sa autorkom, nije u tome stvar, nego u njenim rogobatnim i ruznim recenicama. Sustinu smo shvatili ali ako je novinar ili se bavi slicnim poslom tj. pise za javnost, morala bi i sama da se vrati klasicnoj knjizevnosti i pocne ne od pocetka ali da od sredine. Nije nacitana, to je problem. Verujem da jeste citala knjige ali recenice su neskladne te zakljucujem da nije nimalo poetski nadarena, ali takvi su danasnji novinari kad to moze da bude svako… Mogla je ovo i lepse. Ovako ispada da se samo pravi pametna.