(Verujem-ne verujem.)
Pišu: Ivana Sinđić, defektolog i psihoterapeut, Katarina Jocić, Defektolog i psihoterapeut
Danjašnica određuje misaone tokove urbanog čoveka i žene. Razmatrajući neuroze današnjice moram da se osvrnem na knjigu našeg najpriznatjeg psihijatra Vladete Jerotića gde navodi misao Lešeka Kolakovskog, (poljski filozof) „Da se nisu nove generacije neprestano bunile protiv nasleđene tradicije, mi bismo još danas živeli u pećinama; ako pobune protiv nasleđene tradicije postanu jednom univerzalne, opet ćemo se naći u pećinama.“ Filozofski gledano govori o idejama koje opsedaju modernog čoveka, bekstvo od tradicije ali i o težnji za instiktivnim delanjem. Progres je neminovan i on nas vodi kroz istorijske kontekste. No moderan čovek sve više teži ka gotovim modelima činenja. Kao da tražimo gotove formule koje će nam reći šta treba da radimo ali onda moramo i da poslušamo tvorce tih formula. Možda upravo tu i leži zamka, u tome ko su tvorci gotovih formula življenja.
Danas možemo da budemo svedoci raznih rasprava poznatih ljudi ili onih koje žele da postanu poznati o raznim temama koje su izgleda zabrinjavajuće za modernog čoveka. Ljudi često pribegavaju raznim teorijama koje se bave medicinom, psihologijom, ekonomijom…Te su teorije naizgled nove i opominjuće: da li znate šta jedete, pijete, čime se vakcinišete, da li vas pljačkaju a da to ne znate, itd. Opet se vraćam na misao Kolakovskog da ako pobune protiv nasleđene tradicije postanu univerzalne, opet ćemo se vratiti u pećine jer upravo ta univerzalnost pobune protiv vekovnih ustaljenih modela ponašanja može da izazove našeg najvećeg neprijatelja, nas same.
Ne sporim ljudsku potrebu, koju smo osvestili, da imamo pravo na izbor, ali šta to stvarno znači? Najdrastičniji primer je pitanje abortusa. Da li se ovde radi o pravu na život ili o pravu na izbor? Da li pravo na život fetusa nadilazi pravo na izbor majke? To je i filozofsko, pravno ali i crkveno pitanje. Mnoge struje se bave ovim pitanjem. Svaka struja je kategorična u svojim stavovima i kada analiziramo njihove stavove možemo u svakome naći logična objašnjenja. Pitanje je samo kako ćemo izvagati pravi odgovor.
Medijska prevara sa vakcinom MMR
Ipak je sada jedno pitaje nadmašilo druga važna pitanja. Da li je vakcinacija u detinjem dobu pitanje izbora ili pitanje života? Da li su vakcine uopšte dobre za nas ljudska bića? Možda će nam odgovor na to pitanje dati glumci, sportisti i ostale poznate ličnosti? Možda će nam odgovor ipak dati i poneki lekar? Najčešće čujemo da protivnici vakcina kažu da su i neki doktori protiv vakcina. Tu se postavlja pitanje broja nekih doktora. Da li smo u želji da dokažemo svoje stavove pribegli konstatacijama koje sadrže sumnjive validne brojke onih koji zastupaju stav otpora. A kada bi obrnuli gledište i kada bi zagovornici vakcina rekli da su neki doktori za vakcinaciju? Tu zapadamo u paradigmu našeg uma jer njeno značenje je da stvaramo filtere za informacije koje nam odgovaraju. U stvari, to je kao da smo stavili obojene naočare.
Tu se moram vratit na tvorce tih teorija. Koja je pokretačka snaga kod njih te moraju tako vatreno da nas ubeđuju da imamo pravo na izbor? Pa zar se nismo dovoljno razvili kroz evoluciju i shvatili da imamo pravo na izbor? U psihoterapiji je osnovni pokretač da navedemo klijenta da sam napravi izbore koji su dobri za njega, da ga navedemo pomoću raznih intervencija da sam dođe do rešenja. To je dugotrajan proces i dovodi nas do suštine ovoga teksta: lična odgovornost za sve što sam odlučio ili odlučila. Sigurno se sećate da smo nekada, mi malo stariji, kao deca donosili odluke pomoću hoću-neću biljke. Pa kako nam zapadne poslednji listić na biljci, to je onda odluka. Tada smo bili oslobođeni od filtriranja naših želja i odluke donosili u zavisnosti od broja listića na biljci. Možda još uvek imamo tu sklonost u vezi donošenja odluka. To nas oslobađa odgovornosti jer je neko rešio da nas ubedi u to da imamo pravo na izbor i još bolje ubedio nas je u to šta je naš izbor.
Sve je u skladu sa odbacivanjem tradicije i u duhu težnje da napredujemo. Mnogo puta smo morali da donesemo teške odluke i da budemo odgovorni u vezi njih. Težak je to posao. Za mnoge ljude odluke su se pokazale kao loše. No da li se baš ta odluka poklopila sa nekim prirodnim procesima? Primer za to je stav nekih da vakcina izaziva autizam koji inače pokazuje svoju simptomatologiju u periodu oko treće godine kada dete prima određene vakcine. Navode neke studije nekih doktora, tvoraca formula življenja. Vakcina je nasleđena tradicija nastala kao težnja čoveka da se izleči i izađe iz pećine, težnja za pravom na život. Onda je ta ista vakcina postala predmet pobune protiv nasleđene tradicije. Da li smo sada na sledećem koraku, po uzoru na Kolakovskovu misao, da će pobuna protiv nasleđene tradicije postati univerzalna i da ćemo se vratiti u pećine? Možda ćemo opet pitati biljku ali ne pitanjem hoću-neću nego verujem-ne verujem.
Endrju Vejkfilld koji je svojom opovrgnutom studijom želeo da ukaže na to da autizam kod dece nastaje usled korišćenja MMR vakcine. Time je kao i svojim daljim antivakcinaškim delovanjem indirektno doveo do ponovnog širenja opasnih zaraznih bolesti kod dece.
Antivakcinaški snažni i razvijeni pokreti svojim delovanjem indirektno dovode do ponovnog širenja opasnih zaraznih bolesti kod dece. I ubedljivi su veoma u svojim navodima da to nije tako te da se neće ništa desiti ukoliko MMR vakcine ne budu više postojale.
Pravi koren antivakcinaškog pokreta počeo je 1998. Poznati naučni list Lanset povukao je lažnu studiju britanskog gastroenterologa Edrua Vejkfilda iz 1998. u kojoj se tvrdi da vakcina protiv malih boginja uzrokuje autizam. Uprkos povlačenju, studija je postala KOREN I POKRETAČ “antivakcinizma”, pa je već iskorenjena bolest malih boginja ponovo počela da hara i odnosi živote. Stručnjaci Vejkfildovu studiju nazivaju najštetnijim radom u istoriji medicine. Medicinski časopis BMJ svojevremeno je objavio da je Vejkfildov rad dobio veliku medijsku pažnju sa štetnim potencijalom za javno zdravlje, toliku da je teško naći neko poređenje u istoriji medicinskih nauka. Mnogi naučnici nakon ove studije su istraživali povezanost autizma i MMR vakcine i svako istraživanje pokazuje da ova vakcina nema apsolutno veze sa nastankom autizma. Sada se već pojavljuju lekari koji apeluju na to da se ovoliki novac više u svetu ne troši na takva istraživanje jer je već i “predokazano” da MMR vakcina i autizam nemaju nikakve povezanosti te da se toliki novac radije utroši za pomoć deci sa autizmom i njihovim roditeljima. Britanski istraživački novinar Brajan Dir objavio je svojevremeno u Sandej tajmsu niz tekstova kojima je pokazao da je Vejkfild imao finansijsku korist od svoje lažne studije. Vejkfild je optužen i za zloupotrebu dece jer je u svojoj studiji birao decu koja su već imala neke simptome autizma, a oduzeta mu je i lekarska licenca. Da li da verujemo lekaru kome je licenca oduzeta ? Ja lično ne bih, a drugima ostavljamo da sami biraju sa svom odgovornošću koju takve odluke nose. Takođe, retko se piše ali se da saznati da Dejvid Vejkfild danas živi u SAD, da se predstavlja kao izvesni guru, da širi aktivno antivakcinacijski pokret i da je izuzetno bogat. Bogat? Moglo bi se iz toga pretpostaviti da neko finansira ovakve antivakcinaške propagande i to se može pretpostaviti isto toliko snažno koliko se stalno pretpostavlja da oni koji propagiraju redovno vakcinisanje dece jesu plaćeni predstavnici nekog farmakološkog pokreta i tako dalje.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ZDRAVLJE
Zagrljaj je biološka potreba usađena u naš kod
Danas se brzo živi. Sat diktira dan, često protrčavamo jedni pored drugih i ne stižemo da zaustavimo vreme i zagrlimo se rasterećeno osećajući potpunu lekovitost zagrljaja. Deca uz zagrljaj rastu...
Baštovanstvo u školama u Holandiji – praktična nastava za celokupno zdravlje deteta
Prednost učenja kroz praksu i prave, primenjive primere, sigurno je najbolji način da deca zaista usvoje znanje. Primenjivanjem stečenog znanja i učenjem kroz praksu deca će lakše savladati gradivo, ali...
Svetski dan zdravlja 2024 – moje zdravlje, moje pravo
Od svog osnivanja na Prvoj zdravstvenoj skupštini 1948. godine, i od stupanja na snagu 1950. godine, proslava Svetskog dana zdravlja ima za cilj stvaranje svesti o određenoj zdravstvenoj oblasti koja...
Kako pokrenuti hormone koji čine da se osećamo srećnim?
Endorfin, serotonin i dopamin su tri glavna hormona koja dovode do osećaja sreće i zadovoljstva, a postoji nekoliko načina da se stimuliše njihovo lučenje. Faktori kao što su pravilna ishrana,...
Nema komentara.