Bajka utorkom: Ne seče mač nego reč

Ne seče mač nego reč. Pazite šta pričate sebi i drugima. 

Možda ste čuli za ovu izreku?  A možda i ne.

Ja sam je naučio sa svojih 17 godina dok sam pio pivo ispred kafića u maloj varošici. Nikada nisam bio ljubitelj zagušljivog prostora i gužve. Uvek sam tražio nekog da pobegnemo od mase.

- Advertisement -

„Sreća pa se isti nađu i Bog nekad krivom crtom piše pravo“ rekla bi moja sestra od familije Badrića. Tako sam i ja ovaj put izašao sam, ali je ubrzo stigla ona.

Jelena.
Imala je 16 godina, lepog lica, plavih očiju i prkosno mršava. Živela u Beogradu – meni tada nepozatom gradu.

„Mogu li da stavim piće na tvoj sto?“

„Naravno.“

Kaže mi da je njen otac profesor filozofije i da se rodio u našem malom gradu. Ona voli da dođe povremeno. Lepo joj je ovde.

Sve vreme priča sa mnom i kuca poruke, na licu joj se menjaju raspoloženja posle svakog novog zvuka Nokie 3310. Pip-pip.

- Advertisement -

Neke reči joj stižu.

Neke reči ona šalje.

Leto je, veoma je toplo i ona u jednom trenutku baca telefon na sto, skida teget gumicu za kosu sa tankog zgloba leve ruke, zabacuje kosu prema meni i veštim pokretom veže rep.

Tek sam tada primetio koliko lepu i dugu kosu ima. U paru sa plavim očima u kojim ima neke nejasne dubine izglada kao anđeo.

Podizanje kose otkriva jednu tajnu na koju sam se zgrozio u trenutku.

Tetovaža na vratu.

- Advertisement -

U to vreme bilo je sramno imati tetovažu, to je bilo rezervisano za neke otpadnike, narkomane, neke van sistema. Nije bilo „in“.

Pisana slova koje sam video nisam mogao da pročitam.

„Šta piše na tetovaži?“, upitao sam.

Okrenula se tako naglo da joj je rep skoro obišao ceo krug oko glave, pogledala me pravo u oči i rekla prkosno:

Ne seče mač nego reč.

Nisam imao teksta. Promrmljao sam nešto kao „aha“, „dobro“ ili već nešto drugo. Srećom pa je neprijatnu tišinu prekinuo zvuk telefona. Nepoznat broj. Zove.

Podiže ga sa stola i iznervirano mi kaže: „Uh ne mogu da pričam, znam ko je. Reci mu da odjebe, molim te.“

Uzimam telefon i javljam se. Zašto sam prihvatio, ni sam ne znam. Lik sa druge strane žice mi traži da mu je dam na telefon. Ja kao neki stariji brat odbijam. Prvo fino, a zatim počinje da bude neprijatan. Prekidam.

Zove ponovo. Ne znam ni ko je, ali nastavljamo raspravu. Počinje da me vređa i da mi preti. Već sam popio malo a imao sam i prkosnih 17 godina. Odgovaram istom merom.

Da smo tako pričali uživo odavno bismo se pobili.

Gasim i stavljam telefon na sto. U tom trenutku izlaze tri moja drugara, previše je gužva pa su izašli da se ohlade. Fascinira ih devojka koja nije odavde, pitaju se odakle ona sa mnom, a najviše ih zanima šta to piše na njenom vratu.

„Ne seče mač nego reč.“, ponavlja ona, ali dobija isti odgovor. Blagoteleće poglede i nevericu.

Iz mraka nam prilazi lokalni mangup. Dolazi do našeg stola i pita je: „Ko je pričao sa mnom telefonom?“

Ona ga gleda bez imalo straha, prkosno i hrabro. Ima nečega kod takvih devojaka što privlači mangupe. Valjda ne mogu da se pomire sa tim da neko može biti veći mangup od njih, a tek ne mogu da prihvate ako je to biće žensko.

„Ja sam pričao sa tobom“ izgovorio sam sa knedlom u grlu, koliko je ona bila hrabra, toliko sam ja osećao strah. Nisam imao pojama da je on sa druge strane telefona.

Ustajemo sva četvorica, već vidim kako jedan od mojih uzima pikslu sa stola. Napada me za sve što sam mu rekao, ja njega za ono što je on meni rekao. Nije ni on znao sa kim priča. Nisam ni ja. Ali.. pale su uvrede.

Iako je poznat po tome da se pobije na prvu, nije glup. Video je da su šanse male protiv četvorice.

„Nije znao da priča sa tobom, rekla sam mu da me smara neki lik iz Beograda. Samo me je štitio.“

Ima nešto kod tih intelektualno moćnih i lepih žena što ih vuče ka mangupima, neretko biraju kretene… zašto? Do dana današnjeg ne znam.

Izmirismo se pogledima. Zakuvali smo rečima, pomirili se bez ijedne reči. Nemo.

Njih dvoje ulaze unutra. Mi ostajemo.

Dvadesetak godina kasnije mogu da osetim miris njene kose koju prkosno prebacuje preko ramena i razumem u potpunosti tetovažu na njenom prelepom vratu:

Ne seče mač nego reč.

Pazite šta pričate sebi i drugima.

 

Srećan utorak svakome ko diše, čim to možeš, možeš i mnogo više.

Johny –  od reči satkan 🙂

 

Prijavite se na besplatni newsletter na
https://subscribepage.io/bajkautorkom

Nikola Petrović Johny je autor popularnog bloga i instagram profila “Sasvim digitalno” i kreator E-booka “Kako uspešno voditi Instagram” koji vam može pomoći da vaše ideje proširite i do vašeg hobija napravite biznis.

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Kako da dobijete posao ako nemate iskustva

U današnjem svetu, nepostojeće radno iskustvo ne znači nužno da ne možete da obezbedite posao tokom intervjua.

Neobične poštanske pošiljke kroz istoriju

Pošta je oduvek bila ključna za komunikaciju i trgovinu, ali postojali su i pojedinci koji su testirali njene granice na krajnje nesvakidašnje načine.

4 najvažnije greške koje svako dete treba da napravi – i morate da ga pustite

Naši roditeljski instinkti ponekada prave medveđu uslugu deci. U kojim situacijama klince treba pustiti da greše?

Sećanja Detelinaraca na Musu: Slatkiši i anegdote koje su mnogima obeležile detinjstvo

I sadašnje i nekadašnje Detelinarce veoma je pomerila vest da je preminuo čuveni Musa, koji je decenijama bio simbol ovog gradskog kvarta. Poželeli su da podele sećanja na svog divnog komšiju, koga su svi mnogo poštovali i voleli.

Mali: Vlada obezbedila dodatnih 12,01 milijardi dinara za visoko obrazovanje

Na današnjoj sednici, Vlada Srbije donela je rešenje kojim se obezbeđuje 12,01 milijardi dinara za visoko obrazovanje i studentski standard, saopštilo je Ministarstvo finansija.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img